NAKNADA PLATE ZA VRIJEME PRIVREMENE SPRIJEČENOSTI ZA RAD

 

Član 18. stav 2. i član 28. stav 1., 2., 3. i 5. u vezi člana 31. stav 2. Zakona o zdravstvenom osiguranju, u vezi člana 2. stav 1. i 2. i člana 16. Zakona o doprinosima i člana 47. stav 4. i člana 75. stav 1. i 3. Zakona o poreskoj upravi.

 

 Uputstvo direktora Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske upućeno svim filijalama, da zahtjeve za refundaciju sredstava koje podnose obveznici obračuna i uplate doprinosa, a imaju obaveze prema Fondu po osnovu reprograma,  treba vraćati podnosiocima zahtjeva uz obrazloženje da se o zahtjevima može odlučivati tek pošto oni u potpunosti izmire obaveze prema Fondu, je internog karaktera,  pa se njime i ne mogu mijenjati zakonske odredbe o obavezi Fonda za refundaciju naknade plate zbog privremene nesposobnosti radnika obveznika uplate doprinosa.

 

Iz obrazloženja:  

 

            Iz spisa predmeta proizilazi da je tužilac, kao pravno lice, zahtjevom  podnesenim Filijali Prijedor, tuženog Fonda za zdravstveno osiguranje Republike Srpske (u daljem teksu: tuženi), dana 25.01.2008. godine a i urgencijom od 21.02.2008. godine za postupanje po tom zahtjevu, zatražio priznavanje prava na refundaciju naknade plate u ukupnom iznosu od 4.322,30 KM, a za vrijeme privremene nesposobnosti za rad pet svojih radnika u 2007. godini, koja nesposobnost je trajala duže od 120 dana. Uz zahtjev je priložio Sporazum o načinu izmirenja dospjelih poreskih obaveza od 11.09.2007. godine koji je zaključio sa Ministarstvom finansija-Poreskom upravom Republike Srpske (u daljem tekstu: Sporazum), kojim su mu reprogramirane dospjele obaveze prema budžetu Republike Srpske a i vanbudžetskim fondovima Republike Srpske, sa stanjem na dan 30.06.2006. godine, sa rokom otplate u 96 jednakih mjesečnih rata, bez grejs perioda, tako da otplata počinje teći najkasnije do 10. u narednom mjesecu nakon zaključivanja Sporazuma, a sljedeće rate do 10. u mjesecu za prethodni mjesec sve do izmirenja obaveza u cjelokupnom iznosu, od čega se na glavni dug za doprinos za zdravstvo odnosi  iznos od 249.292,13 KM a na koji je i obračunata zatezna kamata u iznosu od 80.205,18 KM, što sve ukupno iznosi 329.497,31 KM, s tim da je tužilac u Sporazumu obavezan da će tekuće poreske obaveze plaćati redovno, a  ukoliko se ne pridržava odredaba Sporazuma, Sporazum se raskida i odmah se pristupa prinudnoj naplati duga, bez ikakvog daljeg obavještavanja. Takođe je u Sporazumu navedeno da se na iznos reprogramiranih obaveza obračunava i plaća kamata shodno Zakonu o poreskoj upravi i Zakonu o otpisu potraživanja.  

Postupajući po tom zahtjevu, Filijala Prijedor je svojim prvostepenim rješenjem odbila kao neosnovan zahtjev tužioca, s obrazloženjem da nije sporno da su radnici tužioca (navedeni u zahtjevu) u 2007. godini koristili bolovanje preko 120 dana u skladu sa zakonskim propisima, te takođe da je tužilac kao obveznik doprinosa za taj period, a počev od zaključivanja Sporazuma, izmirivao dospjele i tekuće obaveze u skladu sa Sporazumom, ali kako je Uputstvom broj 04-9540/07 od 20.11.2007. godine, donesenim od strane direktora tuženog propisano da zahtjev za refundaciju koje podnose obveznici obračuna i uplate doprinosa, a imaju obaveze prema Fondu zdravstvenog osiguranja (u daljem tekstu: Fod) po osnovu reprograma, treba vraćati podnosiocima zahtjeva uz obrazloženje da se o istim zahtjevima može odlučivati tek pošto u potpunosti izmire obaveze prema Fondu, to je zahtjev tužioca odbijen kao neosnovan.  

            To rješenje je i potvrđeno osporenim aktom, kojim je odbijena žalba tužioca na to rješenje. U obrazloženju osporenog akta tuženi se pozvao na odredbe članova 18. stav 2. i 28. stav 1., 2., 3. i 5. Zakona o zdravstvenom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 18/99, 51/01, 70/01, 51/03, bez kasnije izmjene i dopune objavljene u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 17/08) kojim su određena prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja i propisan način ostvarivanja tih prava, a i na Odluku o načinu utvrđivanja i isplate sredstava naknade neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 103/04) donešenu u skladu sa odredbom člana 34. stav 2. pomenutog zakona, kojom odlukom je utvrđen način i isplata sredstava naknade neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad preko 120 dana a najduže do 12 mjeseci osiguranicima Fonda koji su zaposleni u državnim i privatnim preduzećima i ustanovama, a takođe se pozvao i na Uputstvo za refundaciju sredstava po pojedinim pravima iz obaveznog zdravstvenog osiguranja broj 04-9540/07 od 20.11.2007. godine (donešena od strane direktora Fonda), kojim je propisano da se zahtjevima za refundaciju koje podnose obveznici obračuna i uplate doprinosa, a imaju obaveze prema Fondu po osnovu reprograma neće udovoljiti, pa da se o tim zahtjevima može odlučivati tek nakon što ti obveznici izmire svoje obaveze prema Fondu. Kako tužilac svoje reprogramirane obaveze prema navedenom Sporazumu i nije izmirio  do momenta podnošenja zahtjeva, to je tuženi, smatrajući da reprogramiranje odnosno prolongiranje tužiočevih zakonskih obaveza i ne znači njihovo izmirenje već samo pružanje mogućnosti lakšeg izmirenja obaveza, žalbu tužioca odbio kao neosnovanu.

            Sud je poništio osporeni akt kao nezakonit.

            Naime, nije sporno da u smislu člana 18. pomenutog Zakona o zdravstvenom osiguranju, lica u radnom odnosu (osiguranici) imaju pravo na naknadu plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, pri čemu je članom 28. istog zakona propisano da prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja može ostvarivati lice kojem je utvrđen status osiguranog lica (stav 1.), a to svojstvo utvrđuje Fond na osnovu prijave za zdravstveno osiguranje a dokazuje se zdravstvenom knjižicom (stav 2.), a ovjeru knjižice vrši nadležna služba Fonda na osnovu dokaza da je obveznik doprinosa uplatio sve dospjele obaveze po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje do 10. u mjesecu za protekli mjesec (stav 3.), a pod podmirivanjem dospjelih obaveza od strane privatnih poslodavaca podrazumijeva se da je poslodavac izmirio sve obaveze za sebe i za zaposlene radnike do 10. u mjesecu za protekli  mjesec (stav 4.), a lica koja ne mogu dokazati svojstvo lica osiguranika, prilikom korišćenja prava iz zdravstvenog osiguranja dužna su sama snositi nastale troškove, osim u slučaju hitne medicinske pomoći stav 5.). Odredbom člana 31. istog zakona je propisano da pravo na neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad imaju osiguranici zaposleni u državnim i privatnim preduzećima i ustanovama (stav 1), a naknadu neto plate za prvih 120 dana privremene nesposobnosti za rad obezbeđuje poslodavac iz svojih sredstava, a nakon toga najduže do 12 mjeseci da naknadu neto plate obezbeđuje Fond (stav 2., kako je to bilo propisano sve do izmjene i dopune zakona objavljene u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj  17/08 kojom je propisano da naknadu plate za samo prvih 30 dana obezbjeđuje poslodavac, a koja izmjena i ne utiče na rješavanje predmetne upravne stvari jer i nije važila u vrijeme podnošenje zahtjeva tužioca). Odredbom člana 34. stav 1. (a ne stav 2., kako to tuženi navodi) istog zakona je propisano da Fond svojim aktima bliže uređuje način isplaćivanja neto naknade koja se isplaćuje na teret Fonda i druga pitanja u vezi sa naknadom plate, a sa čim u vezi tuženi i donio Odluku o načinu utvrđivanja i isplate sredstava naknade neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  103/04) kojom je utvrđen način i isplata sredstava naknade neto plate za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, tako da se, u smislu člana 2. stav 3. te odluke, visina naknade plate utvrđuje u procentu od 90% od plate koju bi osiguranik ostvario da je bio na radu.

            Takođe nije sporno da je članom 1. Zakona o doprinosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  51/01, 96/03 i 128/06) propisano da se tim zakonom uređuje sistem obaveznih doprinosa za finansiranje penzijskog i invalidskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja, osiguranja od nezaposlenosti i dječije zaštite u Republici Srpskoj, a koja sredstva se u smislu člana 2. tog zakona obezbjeđuju, između ostalog, i putem doprinosa za zdravstveno osiguranje. Članom 16. istog zakona je propisano da nadležni poreski organ kontroliše obračun i naplatu doprinosa u skladu sa Zakonom o poreskoj upravi. Članom 47. stav 4. Zakona o poreskoj upravi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  51/01, 74/04, 2/05, 96/05 i 75/06) je propisano da obavezu naplaćuje Poreska uprava koristeći mjere naplate nakon što su određeni porez ili kazna utvrđeni, a članom 75. istog zakona je propisano da je direktor Poreske uprave ovlašćen da produži rok za izmirenje obaveze (stav 1.),  s tim da se na obavezu za koju se produžava rok izmirenja plaća kamata (stav 3.), a produženje roka za izmirenje obaveze se zaključuje u obliku pismenog sporazuma između Poreske uprave i obveznika, a ako se obaveza iz sporazuma ne plati u potpunosti i na vrijeme, sporazum se poništava.

            S obzirom na navedeno, kako je tužilac sa Ministarstvom finansija Republike Srpske – Poreskom upravom nesporno zaključio dana 11.09.2007. godine Sporazum o načinu ispunjenja dospjelih poreskih obaveza prema budžetu Republike Srpske a i vanbudžetskim fondovima, sa stanjem na dan 30.06.2006. godine, među kojima je i doprinos za zdravstveno osiguranje, a na koji iznos glavnog duga je i obračunata kamata, pa tako da je tužilac ukupnu obavezu sa kamatom dužan platiti u 96 mjesečnih jednakih rata, a da je takođe  i obavezan da tekuće obaveze plaća redovno, s tim da će se taj Sporazum,  ukoliko se ne pridržava njegovih odredaba, raskinuti i odmah pristupiti prinudnoj naplati duga, pa kod činjenice da tužilac i redovno izmiruje svoja dugovanja prema tom Sporazumu a i plaća svoje tekuće obaveze iz 2007. godine, tuženi i nije imao osnova da odbije predmetni zahtjev tužioca za refundaciju naknade plate zbog privremene nesposobnosti radnika tužioca u 2007. godini,  koja nesposobnost je trajala duže od 120 dana. Stoga je bez uticaja  pozivanje tuženog na Uputstvo (direktora tuženog) broj 04-9540/07 od 20.11.2007. godine upućeno svim filijalama Fonda, u kojem je navedeno da zahtjeve za refundaciju sredstava koje podnose obveznici obračuna i uplate doprinosa, a imaju obaveze prema Fondu po osnovu reprograma,  treba vraćati podnosiocima zahtjeva uz obrazloženje da se o tim zahtjevima može odlučivati tek pošto oni u potpunosti izmire obaveze prema Fondu, koje uputstvo i jeste internog karaktera, kako to tužilac pravilno i ističe u tužbi, pa se tim uputstvom i ne mogu mijenjati zakonske odredbe o obavezi tuženog za refundaciju naknade plate zbog privremene nesposobnosti radnika obveznika uplate doprinosa.

            Kako je pomenutim Sporazumom i obračunata kamata na iznos glavnog duga tužioca prema Fondu, a koju kamatu  tužilac zajedno sa glavnim dugom redovno i uplaćuje prema  Sporazumu,  to su bez osnova navodi tuženog da bi se isplatom tužiocu tražene naknade, pričinila materijalna šteta tuženom, čime bi se navodno ugrozilo pravo na ostvarenje zdravstvene zaštite osiguranih lica. Kod pomenute činjenice da tužilac izmiruje, svoje reprogramirane obaveze sa stanjem na dan 30.06.2008. godine zajedno sa kamatom,  koje je dužan prema Sporazumu izmiriti u dužem vremenskom periodu od nekoliko godina, stoga ukoliko se ne bi udovoljilo takvim zahtjevima podnosilaca zahtjeva kojim su njihova dugovanja po osnovu doprinosa za zdravstveno osiguranje reprogramirana, takvi podnosioci zahtjeva bi i bili dovedeni u situaciju da njihova potraživanja prema tuženom po osnovu refundacije naknade plate za period za koji ti podnosioci redovno izmiruju svoje tekuće obaveze ( kao što je i slučaj sa tužiocem koji  je za 2007. godinu i redovno izmirivao tekuće obaveze), mogu zastarjeti u smislu roka zastarjelosti propisanih Zakonom o obligacionim odnosima („Službeni list  SFRJ“ broj 29/78, 39/85,45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj  17/93,  3/96 i 74/04), kako to tužilac osnovano i ističe u tužbi.

Stoga je tužbu tužioca i valjalo uvažiti i osporeni akt poništiti, na osnovu ovlašćenja iz člana 31. stav 1. i 2. istog zakona, i predmet vratiti tuženom na  ponovni postupak.  

 

(Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 000447 08 U - raniji broj: 011-0-U-08-000 679 – od  21.01.2009. godine)