LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE ŽALBE (u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti)

 

Član 211 stav 1, a u vezi sa članom 38 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02 i 87/07) u vezi člana 71 stav 1 tačka e) Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 84/02-prečišćeni tekst, 13/04, 112/06 i 53/07)

 

 

Ako lice, kome je data mogućnost da učestvuje u upravnom postupku, a kojem ne pripada svojstvo stranke u smislu član 38 ZOUP-u, izjavi žalbu na prvostepeno rješenje, takvu žalbu treba odbaciti kao podnesenu od neovlašćenog lica na osnovu člana 224 stav 1 ZOUP-u.

 

Iz obrazloženja:

 

            Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske u stavu 1 odbija se žalba M. E., B. E., B. A. i B. N. izjavljene protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada B.L. br. 03-364-235/06 od 14.08.2008.godine, a u stavu 2 odbacuje se žalba Đ. S. i R. B. izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada B. L. br. 03-364-235/06 od 14.08.2008.godine. Tim prvostepenim rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada B. L. od 14.08.2008.godine daje se urbanistička saglasnost M. P. za izgradnju stambeno poslovnog objekta spratnosti P do P+3+Pk (obnova lokacije) sa podzemnom garažom u Ul. V. br. 4 u B. L. na zemljištu označenom kao k.č. br.176/13 i dio 194/12 k.o. B. L. (stari premjer) što odgovara k.č. 144/1, 144/2, 144/3, 144/4, 144/5, 144/6 i 150/2 k.o. B. L. 4 (novi premjer) u svemu prema urbanističko tehničkim uslovima urađenim od strane Urbanističkog zavoda Republike Srpske verifikovanim 27.03.2006.godine koji su sastavni dio tog rješenja.

             Tužioci Đ.S. i R.B. u tužbi navode da su pobijana rješenja donesena na njihovu štetu, jer se u istim konstatuje da zemljište označeno kao k.č. br. 144/2 i 144/3 k.o. B.L. 4 i garaže koje su izgrađene na tom zemljištu, nisu njihovo vlasništvo i posjed, što je netačno, obzirom da je P. M. samo formalno upisan u javne knjige kao vlasnik i posjednik tih parcela (na kojima je između ostalih predviđeno građenje objekta za koji se traži urbanistička saglasnost), a da su oni „vanknjižni vlasnici“ tih parcela, a i garaža, jer se iste nalaze u njihovom posjedu preko 20 godina, zbog čega smatraju da činjenično stanje utvrđeno u pobijanim rješenjima ne odgovara stvarnom stanju na terenu. S tim u vezi ističu da se utvrđivanjem vlasništva zemljišta, a i garaža izgrađenim na tom zemljištu, otvara pitanje i nadoknade za porušene objekte (garaže), što nije učinjeno u postupku prije donošenja osporenog akta, a posebno pitanje njihovog učešća u gradnji predviđenog stambeno poslovnog objekta i dobijanja zamjenske parcele, odnosno odgovarajućeg poslovnog prostora u tom objektu. Ističu i povredu Ustava Republike Srpske i člana 1 Protokola uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda, odnosno smatraju da su pobijanim rješenjima povrijeđena njihova prava na imovinu, jer predmetne garaže koriste preko 20 godina, čime su se stekli uslovi za primjenu instituta održaja, odnosno sticanja vlasništva putem održaja. Posebno ističu da je prvostepeno rješenje doneseno na osnovu Urbanističko tehničkih uslova verifikovanim dana 27.03.2006.godine, čija je važnost istekla protekom jedne godine od dana donošenja. Mišljenja su da nije bilo osnova da se njihova žalba odbaci, obzirom da su kao stranke učestvovali u postupku i davali svoje izjave, a da im je to pravo naknadno uskraćeno, zbog čega predlažu da se osporena rješenja ponište.        

Sud je ocijenio da je osporeni akt zakonit.

            Odredbom člana 211 stav 1 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02 i 87/07-u daljem tekstu: ZOUP) propisano je da protiv rješenja donesenog u prvom stepenu stranka ima pravo žalbe, a odredbom člana 38 istog zakona, definisano je da je stranka lice po čijem zahtjevu je pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.   

            Shodno navedenoj odredbi, da bi neko lice moglo izjaviti žalbu protiv prvostepenog rješenja, potrebno je da isto ima svojstvo stranke u predmetnom postupku, pa u tom pogledu je potrebno da pored stranačke sposobnosti ima i stranačku legitimaciju. Znači, legitimaciju za izjavljivanje žalbe ima lice koje pored stranačke sposobnosti, ima i poseban odnos prema konkretnoj upravnoj stvari, odnosno potrebno je da je takvom licu prvostepenim rješenjem pogođen kakav pravni interes (interes zaštićen pravnim propisima), s tim da se pitanje pravnog interesa ocjenjuje prema materijalno pravnim propisima u svakom konkretnom slučaju.                  

Tužioci u tužbi, kao razlog za osporavanje naprijed pomenutih rješenja navode činjenicu da su oni „vanknjižni vlasnici“ garaža koje se nalaze na zemljištu označenom kao k.č. br. 144/2 i 144/3 k.o. B. L. 4. Kao što je naprijed pomenuto predmet upravnog postupka je izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju stambeno poslovnog objekta, koji je pokrenut od strane prvostepenog organa, a po zahtjevu M. P. koji je nesporno dokazao da je vlasnik i posjednik zemljišta na kojem se traži urbanistička saglasnost, pa između ostalog i zemnjišta označenog kao k.č. 144/2 i 144/3 k.o. B. L. 4. Međutim, bez obzira na tu činjenicu, pitanje prava svojine, nije od uticaja u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, već se pitanje prava svojine pojavljuje kao prethodno pitanje u postupku izdavanja odobrenja za građenje, kako je to propisano odredbom člana 90 Zakona o uređenju prostora-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07).

Proizilazi da u konkretnom slučaju, tužioci nisu imali stranačku legitimaciju za izjavljivanje žalbe protiv rješenja kojim se odlučuje o osnovanosti zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti, jer kako je to već navedeno, regulisani vlasnički odnosi i nisu obavezan element urbanističke saglasnosti iz odredbe člana 71 stav 1 Zakona o uređenju prostora-Prečišćeni tekst, pa prema tome tužioci nisu imali pravni interes da žalbom pobijaju rješenje doneseno u postupku u kojem se utvrđuje da li su traženi radovi u skladu sa regulacionim planom i drugim propisanim uslovima iz navedene zakonske odredbe.

Osim toga tužioci nisu susjedi (u odnosu na zemljište na kojem je planirana izgradnja objekta), niti su u javnim knjigama upisani kao titulari prava, niti kao posjednici, pa isti nisu mogli imati ni svojstvo uzgrednih stranaka u upravnom postupku. To što im je omogućeno da učestvuju u postupku, kako ističu u tužbi, ne znači i da im je automatski dato svojstvo stranke u tom postupku, pogotovo ako se uzme u obzir da isti nisu dostavili niti jedan dokaz na činjenice koje su isticali u žalbi, zbog čega je po ocjeni ovog suda tuženi organ pravilno postupio, kada je u stavu 2 osporenog akta, žalbu tužilaca izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, odbacio kao izjavljenu od neovlašćenih lica, kako je to i propisano odredbom člana 224 stav 1 ZOUP-u. Stoga je tužbu valjalo odbiti kao neosnovanu na osnovu ovlašćenja iz člana 31 stav 1 i 2 ZUS-a.

 

( Okružni sud u Banjoj Luci, broj 11 0 U 000612 08 U od 16.06.2009.godine)