ĆUTANJE ADMINISTRACIJE

 

Član 17. stav 1. i 3. ZUS-a u vezi člana 206. stav 2. i člana 231. stav 1. ZOUP-a

 

Pravo na žalbu  u slučaju „ćutanja administracije“ u postupku izdavanja odobrenja za građenje, ima samo stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut, a ne i druga stranka (odnosno zainteresovano lice)

 

Iz obrazloženja:

 

Tužilac, Zajednica etažnih vlasnika zgrade… u Banjaluci (ZEV), je podniio ovom sudu dana 27.03.2009. godine tužbu protiv tuženog Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljem tekstu: tuženi),  zbog „ćutanja administracije“,  navodeći da je dana 06.06.2008. godine podniio Odjeljenju za prostorno uređenje Grada Banjaluka  zahtjev, za odbacivanje zahtjeva JU… iz Banjaluke za izdavanje građevinske dozvole za adaptaciju dijela tavanskih prostorija u stan u ulazu stambene zgrade te ZEV, ističući u tužbi da po proteku zakonskog roka za donošenje odluke po pomenutom  zahtjevu tužioca, prvostepeni organ nije postupio i nije donio nikakvu odluku, pa je stoga tuženom putem prvostepenog organa i podnio dana 16.12.2008. godine žalbu zbog „ćutanja administracije“, pa kako ni drugostepeni organ (odnosno tuženi) posle proteka zakonskog roka takođe nije donio bilo kakvu odluku, to je tuženom i podno urgenciju dana 20.02.2009. godine da donese odluku po žalbi, ali kako ni po tom ponovljenom zahtjevu tuženi nije donio nikakvu odluku, to  i podnosi predmetnu tužbu kao da je njegova žalba odbijena

 Sud je tužbu odbacio iz sljedećih razloga:

Nije sporno da je odredbom čl. 8. Zakona o upravnim sporovima (Službeni glasnik Republike Srkpske broj 109/05 - u daljem tekstu: ZUS) propisano da se pod uslovima iz člana 17. tog zakona upravni spor može pokrenuti kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi nije donio odgovarajući upravni akt, a odredbom člana 17. stav 1. istog zakona propisano da ako drugostepeni organ nije u roku od 60 dana ili u posebnom propisu određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv rješenja prvostepenog organa, a ne donese ga ni u daljem roku od 15 dana po ponovljenom traženju, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena, s tim da je stavom 3. istog člana propisano da ako prvostepeni organ protiv čijeg akta ima mjesta žalbi nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo da podnese žalbu drugostepenom organu, a protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga pod uslovima stav 1. tog člana pokrenuti i ako taj organ ne donese rješenje.

 Takođe je odredbom člana 231. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02 i 87/07, u daljem tekstu: ZOUP) propisano da ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje (član 206. stav 2. ZOUP-a), drugostepeni organ će tražiti da mu prvostepeni organ saopšti razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku, a članom 206. stav 2. istog zakona je propisano da ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen. Pored toga, odredbom člana 114. ZOUP-a je propisano da u upravnim stvarima kojima je po zakonu i po prirodi stvari za pokretanje i vođenje postupka potreban zahtjev stranke, nadležni organ može pokrenuti i voditi postupak samo ako takav zahtjev postoji.

U konkretnoj pravnoj stvari postupak je vođen po zahtjevu JU… iz Banjaluke za izdavanje odobrenja za građenje za adaptaciju dijela tavanskog prostora u stan u  zgradi ZEV, u kojem postupku je rješenjem tuženog od 15.05.2006. godine poništeno prvostepeno rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banjaluka od 17.09.2001. godine kojim je JU… iz Banjaluke, kao podnosiocu zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje, bilo izdato odobrenje da može pristupiti adaptaciji tavanskog prostora u stan u ulazu zgrade ZEV. To znači da u toj pravnoj stvari tužilac, kao ZEV, ima svojstvo zainteresovanog lica, a što znači da tužilac i nije podnosilac zahtjeva za izdavanje pomenutog odobrenja za građenje, pa slijedom toga i nije ovlašćen da podnosi zahtjev za odbacivanje zahtjeva podnosioca zahtjeva (JU… iz Banjaluke) za izdavanje pomenutog odobrenja.

 Prema tome, kako je u predmetnoj pravnoj stvari tužilac podnio zahtjev za odbacivanje zahtjeva podnosioca zahtjeva (JU… iz Banjaluke) za izdavanje odobrenja za građenje, to znači da taj zahtjev tužioca kojim je zatražio odbacivanje zahtjeva JU… iz Banjaluke (po čijem zahtjevu se vodi postupak za izdavanje odobrenja za građenje), sam za sebe i ne čini glavnu stvar (izdavanje odobrenja za građenje), a što znači da takav zahtjev tužioca u materijalnom-pravnom smislu i nije takav da bi se o njemu uopšte moglo rješavati u upravnom postupku, imajući u vidu odredbu člana 206. stav 2. ZOUP-a po kojoj žalbu može uložiti samo stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut. To dalje znači da pravo na žalbu  u slučaju „ćutanja administracije“ i ima samo stranka po čijem je zahtjevu postupak pokrenut (što bi u konkretnom slučaju bila jedino JU… iz Banjaluke), a ne i druga stranka, u ovom slučaju tužilac kao zainteresovano lice u postupku izdavanja odobrenja za građenje.

To znači da u konkretnoj pravnoj stvari, zbog nedonošenja akta od strane tuženog, a po žalbi tužioca zbog nedonošenja akta od strane prvostepenog organa, povodom njegovog zahgjeva za odbacivanje zahtjeva JU… iz Banjaluke kao podnosioca zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje, i nije povrijeđeno nikakvo pravo, a niti njegov neposredni lični interes zasnovan na zakonu, a zbog čega se i ne radi o „ćutanju administracije“, pa stoga i nisu ispunjeni uslovi da se u konkretnoj pravnoj stvari i vodi upravni spor, u smislu pomenutih odredbi ZOUP-a odnosno ZUS-a. 

 S obzirom na sve navedeno, kako nisu ispunjeni uslovi za podnošenje tužbe zbog „ćutanja administracije“, to je tužbu i valjalo odbaciti, na osnovu člana 22. tačka 3. ZUS-a.

 

(Okružni sud u Banjaluci broj 11 0 U 001204 09 U od 30.04.2009. godine)