AKTIVNA LEGITIMACIJA ZA PODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA POVRAT SREDSTAVA UPLAĆENIH NA IME POREZA NA PROMET

           Član 38 do 41 Zakona o opštem upravnom postupku

 

Pravo na povrat sredstava uplaćenih na ime poreza na promet  može

ostvarivati jedino uplatilac tih sredstava

 

 

 Iz obrazloženja

 

Osporenim aktom odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice, izjavljena protiv zaključka Poreske uprave Područni centar B.L. (u daljem tekstu: Područni centar B.L.) broj 06/1.02/0702-453-2597/07 od 28.09.2007. godine, kojim je odbačen zahtjev tužiteljice za povrat sredstava uplaćenih na ime poreza na promet nepokretnosti i prava u iznosu od 2.746,80 KM, zateznih kamata i troškova postupka, jer nema svojstvo stranke u predmetnoj upravnoj stvari.     

Sud je razmatrajući tužbu i osporeni akt po odredbama člana 30 Zakona o upravnim sporovima (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 109/05 - u daljem tekstu: ZUS), zatim odgovor tužene strane i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, tužbu odbio kao neosnovanu iz sljedećih razloga:

            Iz stanja spisa proizilazi da je G.Lj. podnio prijavu za porez na prenos nepokretnosti, a na osnovu presude Osnovnog suda u B.L. broj P-2087/86 od 28.12.1998. godine, koja je postala pravosnažna dana 02.02.2006. godine kojom je imenovanom utvrđeno pravo svojine sa 1/1 dijela jednog dvosobnog stana. Takođe proizilazi da je imenovani uplatio porez na prenos nepokretnosti, a sa tužiteljicom je zaključio kupoprodajni ugovor i isti ovjerio kod Osnovnog suda u B.L. Tim ugovorom, osim što se u čl. 1 konstatuje da je prodavac G.Lj., na osnovu pomenute presude Osnovnog suda u B.L. isključivi vlasnik dvosobnog stana, u članu 2 i 3 se utvrđuje da je taj stan predmet ovog ugovora po kojem prodavac G. Lj. prodaje isti kupcu (ovdje tužiteljici) i u članu 5 prenosi na imenovanu pravo na naknadu štete i pravo povrata poreza na promet nekretnina kao i ostala vlasnička prava. 

            Zahtjev za povrat sredstava uplaćenih na ime poreza na promet nepokretnosti  podnijela je tužiteljica i u istom istakla da traži da joj se izvrši povrat uplaćenog iznosa preza koji je uplatio G. Lj., a po osnovu pomenute presude Osnovnog suda iz koje je vidljivo da je pravo vlasništva stekao građenjem, a ne prometom,  pa je navedeni porez uplatio neosnovano, jer je doveden u zabludu od strane službenih lica tuženog organa.

            Zaključkom prvostepenog organa navedeni zahtjev tužiteljice odbačen je iz razloga što tužiteljica nema svojstvo stranke u ovoj upravnoj stvari iz odredbe čl. 38 do 41 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.  13/02- u daljem tekstu ZOUP),  odnosno jer nije obveznik navedene uplate, koji zaključak i pravni stav prihvata i drugostepeni organ kada osporenim aktom odbija kao neosnovau žalbu tužiteljice izjavljenu protiv napred navedenog prvostepenog zaključka, a s pozivom na odredbu čl. 225 ZOUP-a.

            Naime, pravilno tuženi u osporenom aktu navodi da je G. Lj. kao poreski obveznik podnio poresku prijavu za porez na prenos nepokretnosti, izvršio plaćanje poreza na prenos te nepokretnosti i na osnovu toga  pravilno zaključuje da je predmetni upravni postupak pokrenut po prijavi imenovanog, a ne tužiteljice, pa prema tome i ne postoji pravni interes tužiteljice za povrat poreza na promet koji prema stanju spisa nije ni uplatila, zbog čega nema zakonske mogućnosti da joj se u ovoj upravnoj stvari prizna svojstvo stranke. Činjenica da je tužiteljica napred navedenim kupoprodajnim ugovorom ovlaštena od strane uplatioca (od kojeg je naknadno pomenutim ugovorom i kupila predmetni stan) na podnošenje zahtjeva za povrat uplaćenog poreza i drugih dadžbina, a koje ovlaštenje ističe kao osnov za podnošenje predmetnog zahtjeva, nije od uticaja na njen pravni status u ovoj upravnoj stvari, jer imenovana nije izvršila uplatu pomenutog poreza, pa prema tome ne može zahtijevati ni njegov povrat, a ni steći svojstvo stranke u ovom postupku. Ukoliko bi postojala zakonska mogućnost povrata poreza, onda bi to pravo mogao ostvarivati jedino uplatilac, koji je tužiteljicu mogao ovlastiti da zahtjev za povrat podnese u njegovo, a ne u njeno ime, zbog čega navedeno ovlaštenje i nema dejstvo u odnosu na prava tužiteljice u ovoj upravnoj stvari.

 

            (Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 011-0-U-08-000 087 od 18.09.2008. godine)