Zakonska zatezna kamata

 

Zakonska zatezna kamata 

Član 277. Zakona o obligacionim odnosima  

 

 

 Zakonska zatezna kamata propisana u članu 277. Zakona o obligacionim odnosima odnosi se na docnju u ispunjenju novčane obaveze koja proistekne iz jednog od izvora obligacija propisanih tim zakonom, pa kako pravo na penziju ne nastaje iz obligacionog odnosa to kašnjenje u isplati penzije ne daje pravo njenom korisniku na zateznu kamatu u smislu Zakona o obligacionim odnosima, niti takvo pravo korisniku pripada prema Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju.

    

(Iz obrazloženja)

   

 Među parničnim strankama nije sporno da je rješenjem Filijale tuženog u Banjaluci, broj 1032303557 od 29.12.2009. godine, tužiocu priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 157,57 KM, počev od 29.10.1999. godine. Predmet ove parnice je tužbeni zahtjev tužioca, preciziran na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom 17.06.2013. godine (str. 2. zapisnika sa te rasprave), koji glasi:
  
 
 „Obavezuje se tuženi Fond PIO Republike Srpske da tužiocu ....................... na ime zakašnjenja isplaćenih mjesečnih obroka penzije isplati zakonsku zateznu kamatu na isplaćene iznose svih pojedinačnih mjesečnih iznosa penzije počev od 29.10.1999. godine pa do isplate u ukupnom iznosu od 23.242,30 KM, sa zateznom zakonskom kamatom na ovaj iznos počev od 22.10.2011. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove postupka koliko oni budu iznosili, sa zateznom zakonskom kamatom počev od dana presuđenja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana od dana presuđenja, pod prijetnjom prinudnog izvršenja“.
  
 
 Na istoj glavnoj raspravi tužilac je (str. 3. zapisnika sa glavne rasprave od 17.06.2013. godine) precizirao putem svog punomoćnika zahtjev za naknadu troškova postupka, zatraživši po tom osnovu 2.757 KM, uvećano za iznos sudskih taksi koje odredi sud.

 

 Iz prethodno navedenog proizlazi, a što među parničnim strankama takođe nije sporno, da se suština predmetnog tužbenog zahtjeva svodi na potraženje zakonskih zateznih kamata na iznose penzija koje je tuženi isplatio tužiocu sa zakašnjenjem. Iz upravo navedenog pouzdano proizlazi da tužilac potraživanje koje želi ostvariti predmetnim tužbenim zahtjevom ne izvodi iz bilo kog obligaciono-pravnog odnosa. Drugim riječima, predmetni tužbeni zahtjev tužilac ne temelji ni na jednom od izvora obligacija propisanih Zakonom o obligacionim odnosima („Slubženi list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 „Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 17/93, 3/96 i 74/04). Umjesto toga, taj zahtjev tužilac izvodi iz upravnog akta u vidu rješenja Filijale tuženog u Banjaluci, broj 1032303557 od 29.12.2009. godine, i činjenice da mu je pojedinačne iznose penzija tuženi isplatio sa zakašnjenjem.

 

 Imajući u vidu ovakvo stanje stvari koje među praničnim strnakama nije sporno, a koje pouzdano proizlazi i iz dokaza u predmetnom spisu, tužbeni zahtjev tužioca nije pravno osnovan iz razloga na koje će biti ukazno u nastavku ove presude. Naime, zakonska zatezna kamata je propisana članom 277. Zakona o obligacionim odnosima, to jest zakonom kojim se uređuju obligacioni odnosi, a to su odnosi nastali iz nekog od izvora obligacija propisanih tim zakonom (ugovor, naknada štete, sticanje bez osnova, poslovodstvo bez naloga, jednostrana izjava volje u vidu javnog obećanja nagrade ili hartija od vrijednosti). Dakle, zakonska zatezna kamata koju zakonodavac ima u vidu u članu 277. Zakona o obligacionim odnosima odnosi se na docnju u ispunjenju novčane obaveze koja proistekne iz jednog od prethodno nabrojanih izvora obligacija propisanih Zakonom o obligacionim odnosima. Drugim riječima, pravo na zakonsku zateznu kamatu prema navedenom zakonskom osnovu pripada povjeriocu novčane obaveze čiji dužnik je zadocnio sa njenim ispunjenjem, a koja novčana obaveza je nastala iz jednog od prethodno navedenih izvora obligacija.

 

 Na ovo se ukazuje zbog činjenice da tužilac i tuženi u konkretnom slučaju nisu bili (niti su) ni u kakvom obligaciono-pravnom odnosu, s čim u vezi treba imati u vidu i to da ni predmetni tužbeni zahtjev tužilac u ovoj parnici nije opredijelio kao zahtjev za naknadu štete zbog isplate penzija sa zakašnjenjem. Umjesto toga, taj zahtjev tužilac je opredijelio samo na isplatu zakonske zatezne kamate u odnosu na iznose penzija koje mu je za prethodno navedeni period tuženi isplatio sa zakašnjenjem. Međutim, kako je rečeno, takav tužbeni zahtjev nije pravno osnovan, budući da tužiocu pravo na zakonsku zateznu kamatu ne može pripasti prema osnovu na koji je pledirao u ovoj parnici, to jest prema osnovu iz člana 277. Zakona o ogligacionim odnosima. Ovo stoga što pravo po tom zakonskom osnovu pripada samo povjeriocu novčane obaveze koja svoj osnov ima u jednom od izvora obligacija propisanih Zakonom o obligacionim odnosima, a ne i u pravnom odnosu koji nije nastao po osnovu nekog od izvora obligacija, već je nastao upravnim aktom tuženog kao u konkretnom slučaju.

 

 Pravo na zakonsku zateznu kamatu može pripasti i povjeriocu novčane obaveze koja nije nastala iz nekog od izvora obligacija propisanih Zakonom o obligacionim odnosima. Međutim, da bi povjerilac takve novčane obaveze polagao pravo i na zateznu kamatu, to mora biti propisano određenim posebnim zakonom kojim se uređuje neka druga oblast društvenih odnosa, a ne obligacioni odnosi. Dakle, ako je nekim posebnim zakonom propisano takvo pravo, onda povjerilac novčane obaveze može potraživati zakonsku zateznu kamatu i za novčanu obavezu koja nije nastala po osnovu nekog izvora obligacija, već je nastala po nekom drugom osnovu propisanom tim posebnim zakonom. Preneseno na teren ovog konkretnog slučaja, pravo na zakonsku zateznu kamatu pripalo bi tužiocu za slučaj da je takvo pravo propisano Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Međutim, iz sadržine tog zakona sasvim pouzdano proizlazi da njime nijednom korisniku prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja nije priznato pravo na zakonsku zateznu kamatu za slučaj da tuženi kao isplatilac novčanih primanja tih korisnika zakasni sa isplatom prema njima, na šta je tuženi osnovano ukazivao kako tokom postupka pred prvostepenim sudom, tako i u predmetnoj žalbi. Kako, dakle, Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju nije propisano pravo korisnika penzije na zakonsku zateznu kamatu za slučaj kašnjenja u njenoj isplati, to tužiocu kao korisniku penzije ne može pripasti pravo na tu kamatu ni prema tom zakonu.

 

 Imajući u vidu sve prethodno navedeno, predmetni tužbeni zahtjev tužioca nije pravno osnovan, budući da mu (kao i bilo kojem drugom korisniku prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja) ni prema jednom važećem zakonu u ovakvom slučaju ne pripada pravo na zakonsku zateznu kamatu na koju je pledirao u ovoj parnici. Usljed toga ne može biti, niti je povrijeđeno ni tužiočevo pravo na imovinu iz člana 1. Prvog protokola uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, u vezi sa članom II2. Ustava Bosne i Hercegovine.

 

 Kako je prvostepeni sud uprkos svemu navedenom usvojio predmetni tužbeni zahtjev, to znači da je u osporenoj presudi došlo do nepravilne primjene materijalnog prava, u smislu na koji je prethodno ukazano, na šta ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema članu 221. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljem tekstu: ZPP). Zbog toga je, na osnovu člana 224. stav 1. tačka 5) u vezi sa članom 229. tačka 4) i članom 221. ZPP, žalbu tuženog valjalo uvažiti i prvostepenu presudu preinačiti na način što je u cijelosti valjalo odbiti predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan, budući da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenoj presudi pouzdano proizlazi da je tužbeni zahtjev u cijelosti pravno neosnovan.  

 

 

 (Presuda Okružnog suda u Banjaluci, broj 71 0 P 128953 14 Gž od 19.05.2015. godine) 

 

Pripremio: sudija dr Milan Blagojević