OSIGURANJE

  

UGOVOR O KOLEKTIVNOM OSIGURANJU OD POSLJEDICA

NESREĆNOG SLUČAJA

  

- čl. 919. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 17/93 i 3/96)

 

 Činjenica da je premiju osiguranja po zaključenom ugovoru o osiguranju iz svojih sredstava platio tuženi, koji je vršio osiguranje svojih radnika, je od uticaja samo na karakter zaključenog ugovora o osiguranju te eventualno uračunavanje kod nesreće na poslu ili kod uračunavanja sa osiguranjem od autoodgovornosti, a nije od uticaja na obavezu isplate osigurane sume zbog nastupanja osiguranog slučaja.

  

 Iz obrazloženja:

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se tužena obaveže da mu iz osnova ugovora o kolektivnom osiguranju od posljedica nesretnog slučaja isplati iznos od 1.600 KM sa pripadajućom kamatom od 10.07.2001. godine, uz naknadu troškova parničnog postupka.

            Ovakav zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da je dana 18.11.2000. godine povrijeđen nesrećnim slučajem kada je u blizini njegove kuće došlo do eksplozije nepoznate naprave, a prilikom čega je tužitelj zadobio težu povredu oba oka. Prema daljim navodima tužbe tužitelj je u tom periodu bio zaposlen kod tuženog i zajedno sa ostalim radnicima bio osiguran kod tuženog od nesretnog slučaja – nezgode, na sumu osiguranja od 16.000 KM za potpunu invalidnost. Kako je od posljedica nesrećnog slučaja došlo do djelimične invalidnosti u procentu od 10 % smatra da mu pripada naknada od 10 % od ugovorene sume i na ovim činjeničnim navodima temelji postavljeni tužbeni zahtjev.

            Odlučujući o navedenom zahtjevu, na temelju izvedenih dokaza, prvostepeni sud utvrđuje da je prema polisi osiguranja broj 002526 zaključen ugovor o osiguranju po kojem je ugovarač tuženi, a kao osiguranik su označeni članovi kolektiva ugovarača prema spisku, osiguranje je zaključeno od posljednica nesretnog slučaja: smrti od bolesti na poslu i van posla, ovom polisom su osigurani slučajevi i smrt od bolesti na osiguranu sumu od 2.400 KM, smrt od nezgode na iznos od 8.000 KM i trajni invaliditet na iznos od 16.000 KM, osiguranje po ovoj polisi je počelo u 24 časa na dan 01.04.2000. godine i traje dugoročno, a premija osiguranja je određena za period 01.04.2000. do 01.04.2001. godine u iznosu od 2.160 KM i plaćena je po prijemu fakture, pa zaključuje da ova polisa ispunjava uslove i elemente iz odredbe čl. 901. st. 1., 902. st. 1. i 904. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 17/93 i 3/96). Utvrđujući, dalje, da je kod tužitelja došlo do trajnog gubitka opšte radne sposobnosti u procentu od 10 %, zaključuje da je tuženi pasivno legitimisan u predmetnoj parnici i da tužitelju pripada zahtjevani iznos od 1.600 KM, pa sa pozivom na odredbu čl. 200. i 277. Zakona o obligacionim odnosima pobijanom presudom sudi na način iz izreke iste.

            Ovaj sud kao pravilne prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, jer su isti u skladu sa dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka, kao i zaključak o obavezi tuženog da isplati zahtjevani iznos, s tim što ovaj sud smatra da zahtjev tužitelja ima uporište u odredbi čl. 919. Zakona o obligacionim odnosima.

            Žalbenim navodima tuženi spori pravilnost i zakonitost pobijane presude tako što smatra da u izvedenim dokazima nema mjesta zaključku da je između tužitelja, kao ugovarača osiguranja, i tuženog, kao osiguravača, zaključen ugovor o osiguranju, pri čemu ističe da je predmetna polisa potpisana od strane istog lica odnosno od strane tuženog putem punomoćnika po zaposlenju, pa smatra da za zaključenja ugovora nedostaje druga ugovorna strana. Takođe, ističe da nije utvrđeno da je tužitelj, a niti bilo ko od radnika tuženog platio premiju osiguranja, već da je premiju uplatio iz vlastitih sredstava. Zbog navedenog smatra da pravni odnos između stranaka nije ni nastao, te da je time došlo do pogrešne primjene odredbe čl. 897. i 901. Zakona o obligacionim odnosima, pa proizilazi da tuženi u žalbi ponavlja prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a koji prigovor je istican i tokom prvostepenog postupka.

            Prema polisi broj 00256 predmetni ugovor je potpisan između tuženog, kao osiguravajuće organizacije u svojstvu osiguravača (na jednoj strani) i predstavnika članova kolektiva tuženog kao osiguranika (na drugoj strani), pa time ne stoje navodi žalbe da u konkretnom slučaju nije ni došlo do zaključenja ugovora o osiguranju. Navedena polisa je snadbjevena i pečatom tuženog i ima sve elemente propisane odredbom čl. 897. Zakona o obligacionim odnosima, a žalbeni navodi da je ista ispred tužitelja (ustvari ispred radnika tuženog) potpisana od strane neovlaštenog lica nisu od uticaja na valjanost iste, jer je tuženi kod zaključenja iste trebao voditi računa da li je lice koje je u ime radnika tuženog, pa time i u ime tužitelja, potpisalo predmetnu polisu imalo za isto ovlaštenje imajući u vidu odredbu čl. 904. istog zakona.

            Navedeno osiguranje, prema sadržaju same polise, je zaključeno od posljedica nesretnog slučaja i smrti od bolesti na poslu i van posla kao dopunskih uslova za osiguranje i pored opštih uslova osiguranja.

            Navodi žalbe, da je premiju osiguranja po navedenoj polisi platio tuženi (što ima uporište u izvedenom dokazu – Prijavi nesretnog slučaja za obaveze po kolektivnim osiguranjima) su od uticaja samo na karakter  zaključenog ugovora o osiguranju te eventualno uračunavanje da se desila nesreća na poslu ili kod uračunavanja sa osiguranjem od autoodgovornosti,  a nisu od uticaja na obavezu isplate osigurane sume zbog nastupanja osiguranog slučaja.

            Naime, ovim ugovorom tuženi je vršio osiguranje svojih radnika i to kod matične osiguravajuće organizacije, a ne kod drugog osiguravajućeg društva, pa s obzirom da je premija osiguranja plaćena iz sredstava tuženog, za osigurani slučaj – nesretni slučaj i smrti od bolesti na poslu i van posla u konkretnom slučaju je zaključen ugovor o kolektivnom kombinovanom osiguranju radnika tuženog od posljedica nesretnog slučaja i smrti, a koji ima karakter ugovora o osiguranju lica i ugovora o osiguranju od odgovornosti za štete koje radnici mogu da pretrpe na poslu.

            Kako je u konkretnom slučaju nastupio osigurani slučaj, van posla, te nije sporno da je tužitelj ostao invalid sa 10 % invalidnosti, to je prvostepenom presudom tuženi pravilno obavezan da tužitelju isplati iznos od 10% od osigurane sume.

 

(Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj: 011-0-Gž-06-000993 od 30.10.2008. godine)