PRAVO STANOVANJA

- čl. 49. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima

 

 PRAVO STANOVANJA (HABITATIO) KAO LIČNA SLUŽBENOST JE STVARNO PRAVO SLUŽITI SE TUĐOM ZGRADOM ILI NJEZINIM DIJELOM ZA STANOVANJE I OVO PRAVO NE OVLAŠĆUJE NJENOG TITULARA , KOJI SE OVIM PRAVOM VIŠE NE KORISTI, DA ZAHTIJEVA ISPLATU U NOVCU

 

 Iz obrazloženja:

 

 

 Zahtjevom iz tužbe tužiteljica traži da se tuženi obavežu da joj solidarno isplate iznos od 50.000 KM sa pripadajućom kamatom.

 Ovakav zahtjev tužiteljica temelji na tvrdnji da je dana 23.07.1981. godine između stranaka zaključen ugovor o gradnji porodične stambene zgrade u naselju M., opština K., da je postupajući po ovom ugovoru vršila ulaganja, o čemu nije sačuvala račune, da je predmetna kuća sagrađena i u ratu mijenjana za kuću u T., opština B., a u odnosu na koju je kod prvostepenog suda vodila parnicu P – 374/99 i ishodila pravo stanovanja u istoj, koje pravo je koristila sve do 19.08.2003. godine kada su je iz kuće istjerali tuženi, pa smatra da su time tuženi faktički postali vlasnici njenog dijela kuće i da joj pripada pravo na isplatu zahtjevanog iznosa.

 Odlučujući o navedenom zahtjevu na temelju izvedenih dokaza, prvostepeni sud utvrđuje da je dana 23.07.1981. godine u K. između tuženih (kćerka i zet tužiteljice), sa jedne strane, i tužiteljice i njenog supruga R. M. zaključen ugovor kojim su se roditelji obavezali pomagati kćerci i zetu u gradnji kuće u naselju M., opština K., dok su se tuženi obavezali da im obezbjede pravo stanovanja u istoj kući, da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužiteljica zaista i ulagala svoj rad i sredstva u izgradnji kuće u K., da su ovu kuću tuženi dana 21.09.1993. godine mijenjali za kuću koja se nalazi u T., opština L., da je tužiteljica ishodila odluku suda po kojoj joj pripada pravo služnosti stanovanja u kući u T., ali da su odnosi između stranaka duži niz godina poremećeni i da tužiteljica više ne stanuje u istoj.

 Kod navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud zaključuje da bi tužiteljici na predmetnoj kući u T. moglo pripadati samo pravo stanovanja, a iz kojeg prava ne može od tuženih ishoditi isplatu zahtjevanog iznosa, pa da se kod stavljenog zahtjeva tužiteljica neosnovano poziva na odredbu čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85, 45/86, 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 17/93 i 3/96), te pobijanom presudom sudi tako što u cjelosti odbija tužbeni zahtjev tužiteljice.

 Žalbenim navodima tužiteljica spori pravilnost i zakonitost pobijane presude tako što smatra da je ugovorom od 23.07.1981. godine ugovoreno zajedničko ulaganje u gradnji kuće u K., s tim da nije tačno određen obim ulaganja tužiteljice i njenog supruga, već da su se isti obavezali da pomažu izgradnju kuće prema svojim potrebama, da je postojala zajednica života između stranaka i zajedničko ulaganje u izgradnju kuće u K., pa  time što nije ispoštovana volja stranaka i ista ne stanuje u kući u T., da prema odredbi čl. 210. Zakona o obligacionim odnosima tužiteljici pripada pravo na isplatu zahtjevanog iznosa, a koji žalbeni navodi ne stoje.

 Naime, ovaj sud imajući u vidu sadržaj ugovora od 23.07.1981. godine, a posebno čl. 1. i 2. istoga, kao pravilan prihvata zaključak prvostepenog suda da je ugovorom od 23.07.1981. godine u korist tužiteljice i njenog supruga, na ime njihove pomoći u izgradnji, ugovoreno pravo stanovanja u kući u K. Kako je navedena kuća u ratu mijenjana za kuću u T., a imajući u vidu i presudu prvostepenog suda P – 374/99 0d 27.08.1999. godine (na kojoj doduše nije konstatovana pravosnažnost), na temelju ovog ugovora bi tužiteljici pripadalo samo pravo stanovanja (naravno pod uslovom da ista dokaže da je ispoštovala obavezu iz ugovora i pomagala u izgradnji kuće u K.) pa se time ne radi o ugovoru o zajedničkom ulaganju u izgradnji kuće kako to smatra žalba. Isto tako, ne mogu se prihvatiti navodi žalbe da je volja stranaka kod zaključenja predmetnog ugovora pogrešno tumačena od strane prvostepenog suda s obzirom da su odredbe samog ugovora (čl. 1. i 2.) jasne i ne dovode u dilemu kod tumačenja volje ugovorenih strana, a niti su suprotne odredbama čl. 12. i 26. Zakona o obligacionim odnosima.

 Pravo stanovanja (habitatio) kao lična službenost je stvarno pravo služiti se tuđom zgradom ili njezinim dijelom za stanovanje i javlja se kao usus ili usufrutus zavisno od toga da li je objekat dat na upotrebu bez obzira na potrebe korisnika ili samo u dijelu koji iziskuju njegove potrebe i u suštini predstavlja pravo iskorištavanja tuđe stvari na određen način u korist određenog lica. Osnovna karakteristika prava službenosti (pa tako i prava stanovanja) je da to pravo postoji na tuđoj stvari.

 Proizilazi, dakle, po prirodi samog prava koje po ugovoru može pripadati tužiteljici (pod uslovom da je i ona ispunila svoje obaveze iz ugovora) da ista ima pravo na tuđoj stvari, te da se ne radi o stvari na kojoj tužiteljici pripada pravo vlasništva odnosno suvlasništva. Time činjenica da li je tužiteljica stvarno doprinosila izgradnji kuće u K. na čemu žalba posebno insistira, je relevantna samo kod ocjene da li tužiteljici pripada pravo stanovanja na kući u K., odnosno sada u T. Navedeno s obzirom da prema odredbama ugovora, te prema svrsi koja se htjela postići ovim ugovorom (iz kojeg tužiteljica crpi svoje pravo) ulaganje tužiteljice je osnov za sticanje prava stanovanja, a ne i za sticanje prava suvlasništva.

 Navedeno pravo stanovanja ne ovlašćuje njenog titulara da zahtjeva isplatu u novcu pa je time stavljeni zahtjev prvostepeni sud pravilno odbio.

 Pri tome se napominje, da i u slučaju da tužiteljici pripada pravo suvlasništva na predmetnoj kući (a što tužiteljica izvedenim dokazima nije dokazala), cijeneći odredbu čl. 14, Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj: 6/80, 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 38/03) ni tada joj ne bi pripadalo pravo na isplatu zahtjevanog iznosa.

 Kad se ima u vidu navedeno tužiteljica neosnovano zahtjev temelji u odredbi čl. 210 Zakona o obligacionim odnosima, jer se prema činjeničnom utvrđenju ne radi o sticanju bez osnova, odnosno nisu ostvarene zakonske pretpostavke za sticanje bez osnova i to da je došlo do umanjenja imovine jednog lica uz istovremeno uvećanje imovine drugog lica, a da ne postoji pravni osnov odnosno da je isti naknadno otpao, jer je već obrazloženo da se ne radi o imovini tužiteljice.

 Iz izloženog pobijana presuda u dijelu kojim je odlučeno o glavnoj stvari je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pa je u ovom dijelu žalbu tužiteljice valjalo odbiti i prvostepenu presudu potvrditi, a navedeno primjenom odredbe čl. 226. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07).

 

 

( Presuda Okružnog suda Banjaluka broj GŽ-350/08 od 26.08.2008.)