NEPODNOŠENJE ZAHTJEVA ZA POVRAT STANA

- čl. 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 13/02, 39/03 i 96/03)

 

 

Tužiteljica nije dokazala da je u čitavom pravno relevantnom periodu 19.12.1998. do 19.04.2000. godine usljed bolesti bila nesposobna da podnese zahtjev za povrat stana pa je neosnovan njen zahtjev da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. 

 

 

Iz obrazloženja:

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na dvosobnom stanu koji se nalazi u D., zgrada broj 3, stan broj 1, te da se utvrdi da je ništavo rješenje drugotuženog o dodjeli navedenog stana prvotuženoj broj: 142/03 od 25.09.2003. godine, kao i zahtjev da se prvotužena obaveže da označeni stan preda u posjed tužiteljici.

 Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda označeni stan je dodijeljen na korištenje tužiteljici u 1985. godini, koja je zaključila i ugovor o korištenju ovog stana, te je u stanu stanovala do 1991. godine, kada je isti zbog ratnih dešavanja napustila. Tužiteljica do 19.04.2000. godine nije podnosila zahtjev za povrat ovog stana, koji je rješenjem broj: 142/03 od 25.09.2003. godine dodjeljen na korištenje prvotuženoj. Ocjenom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke dr S. B. i dr D. E., te vlastitom ocjenom prirode bolesti tužiteljice prvostepeni sud izvodi zaključak da tužiteljica „u vrijeme kada je trebala podnijeti zahtjev za povrat stanarskog prava nije bila sposobna isti podnijeti“.

 Kod navedenog, prvostepeni sud zaključuje da tužiteljici nije prestalo stanarsko pavo na predmetnom stanu i udovoljava zahtjevu za utvrđenje da je tužiteljica nosilac stanarskog prava na istom. Isto tako, sa pozivom na odredbu čl. 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine prvostepeni sud utvrđuje da je ništavo rješenje drugotuženog o dodjeli stana prvotuženoj. Slijedom navedenih zaključaka, sa pozivom na odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima, prvostepeni sud zaključuje da je osnovan zahtjev tužiteljice da joj se preda u posjed predmetni stan, pa pobijanom presudom prvostepeni sud u cjelosti udovoljava zahtjevu tužiteljice na način iz izreke prvostepene presude.

 Žalbenim navodima prvotužena spori pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda tako što, između ostalog, ističe da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je tužiteljica zbog psihičkog obolenja na dan 19.04.2000. godine bila nesposobna da podnese zahtjev za povrat stana, a koji žalbeni navodi stoje.

 Naime, u prvostepenom postupku tužiteljica je tvrdnju tužbe da nije bila sposobna usljed bolesti, u skladu sa zakonom, da podnese zahtjev za povrat stana, dokazivala nalazom i mišljenjem vještaka dr S. B., te iskazom svjedoka Đ. S., pa ovaj sud smatra da ovim dokazima tužiteljica nije dokazala da u skladu sa zakonom nije mogla podnijeti zahtjev za povrat stana.

 Prema odredbi čl. 16. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 38/98) zahtjev za vraćanje u posjed može se podnijeti u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona (19.12.1998. godine) Navedeni rok je produžen Odlukom Visokog predstavnika za BiH od 15.06.1999. godine na 12 mjeseci, a zatim Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/01) na 16 mjeseci, čime je krajnji rok za podnošenje zahtjeva bio 19.04.2000. godine. Isti je prekluzivan i njegovim propuštanjem po sili zakona se gubi stanarsko pravo na stanu. Time se zahtjev za povrat stana mogao podnijeti u čitavom periodu od 19.12.1998. godine pa do 19.04.2000. godine.

 U datom nalazu vještak dr S. B. (identičan je nalaz i vještaka dr D. E. koji je rađen po prijedlogu prvotužene) zaključuje da tužiteljica, usljed obolenja od kojeg boluje unazad više godina, nije bila sposobna na dan 10.04.2000. godine (na koji dan tužiteljica pogrešno smatra da ističe zakonski rok za podnošenja zahtjeva za povrat stana) i 7 dana unazad da podnese zahtjev za povrat stana, pa proizilazi da se vještak nije izjasnio o navedenoj sposobnosti tužiteljice za čitav period 19.12.1998. pa do 19.04.2000. godine, već se izjašnjavao za kratki vremenski period 3. – 10.04.2000. godine.

 Time se na temelju navedenog nalaza, suprotno stavu prvostepenog suda, ne može izvući zaključak o nesposobnosti tužiteljice da u čitavom pravno relevantnom periodu podnese zahtjev za povrat stana. Isto tako, navedeni zaključak sigurno ne može biti utemeljen na iskazu saslušanog svjedoka Đ. S. (brat tužiteljice) s obzirom da se navedena nesposobnost i ne može utvrđivati na temelju iskaza svjedoka, već je o istoj mjerodavan da se izjasni samo vještak. Na ocjenu navedenog, samo posredno (ne kao odgovarajući dokaz) mogu uticati podaci iz dopisa broj 549/07 od 05.12.2007. godine po kojima tužiteljica u 2000. godini nije bila na bolovanju već je radila kod drugotuženog. Isto tako, ocjenu prirode obolenja tužiteljice, te ocjenu toga da li je ta bolest dovela do toga da ista nije bila u mogućnosti da u zakonom propisanom roku podnese zahtjev za povrat stana, ne može dati sam sud (u razlozima pobijane presude prvostepeni sud daje navedenu ocjenu pozivajući se na izvode iz članaka u časopisu „vještak broj 3“ i „vještak broj 4“ iz 2001. godine) jer sud ne raspolaže dovoljnim stručnim znanjem da bi se izjašnjavao o navedenom.

 Prema izloženom, suprotno stavu prvostepenog suda, ovaj sud cijeni da izvedenim dokazima tužiteljica nije dokazala navode tužbe, a time nije dokazala ni da je njen tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu osnovan, jer dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka nisu dovoljni za zaključak da je tužiteljica u čitavom pravno relevantnom periodu bila nesposobna da podnese zahtjev za povrat stana.

 Nadalje, prvostepeni sud pogrešno cijeni valjanost rješenja drugotuženog broj: 142/03 od 25.09.2003. godine o dodjeli spornog stana prvotuženoj sa aspekta odredbe čl. 2. st. 2. i 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine s obzirom da ovo rješenje ne potiče iz spornog perioda. Isto tako, kod toga da je tužiteljica u smislu odredaba navedenog zakona izbjeglica, te da je zbog nepodnošenja zahtjeva za povrat stana u zakonskom roku iz odredbe čl. 16. st. 2. istog zakona izgubila stanarsko pravo na spornom stanu, to time ista nije ni aktivno legitimisana da zahtjeva utvrđenje ništavosti navedenog rješenja o dodjeli stana prvotuženoj, a slijedom toga ne može ni zahtjevati ni da joj prvotužena ovaj stan preda u posjed.

 Iz navedenih razloga žalbu prvotužene je valjalo uvažiti i pobijanu presudu preinačiti tako da se tužbeni zahtjev tužiteljice u cjelosti odbije.

 

 

(Presuda Okružnog suda Banjaluka broj: 011-0-Gž-08-001799 od 26.11.2008. godine)