IZDRŽAVANJE DJECE

- Čl. 232. st. 2. i čl. 233. st. 1. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj: 54/02)

 

 

 

Dužnost roditelja da doprinosi izdržavanju punoljetnog djeteta koje se nalazi na redovnom školovanju nije identična obavezi roditelja kod izdržavanja maloljetne djece, jer roditelji doprinose izdržavanju punoljetnog djeteta prema svojim mogućnostima.

 

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužitelja da se ukine njegova obaveza da doprinosi izdržavanju tuženog, a koja obaveza je utvrđena presudom prvostepenog suda broj: P - 775/90 od 25.07.1990. godine.

 Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda pravosnažnom presudom Osnovnog suda u P. broj: P – 775/90 od 25.07.1990. godine tuženi je obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje tuženog plaća mjesečni iznos od 30% od LD kojeg je ostvarivao kod ŽTO B. RJ Stanica P..

 Nadalje, prvostepeni sud utvrđuje da su se, u odnosu na period kada je utvrđena navedena obaveza izdržavanja, promijenile prilike kako tužitelja, tako i tuženog. Tako je tužitelj u međuvremenu penzionisan i ostvaruje mjesečnu penziju u iznosu od 273 KM, a ima obustava u iznosu od 103,10 KM na ime izdržavanja tuženog, isti je obolio od šećerne bolesti usljed čega je pod redovnom terapijom i mora da pazi na ishranu, te usljed čega je nesposoban za teže fizičke poslove. Isti živi u kući koja nije dovršena, napravljen je samo podrum do prve ploče, bez kupatila i WC, te nema materijalnih sredstava da kuću dovrši, dok je u vrijeme ranijeg presuđenja bio zaposlen i živio je u kući svoje majke.

 S druge strane i prilike tuženog kao primaoca izdržavanja su se promijenile, isti je u vrijeme ranijeg presuđenja maloljetan u dobi od 7 godina, a u međuvremenu je postao punoljetan dana 17.03.2001. godine, školske 2003/04 godine je upisan kao redovan student Tehnološkog fakulteta u B., na kojem fakultetu je sada apsolvent, dana 17.03.2009. godine isti navršava 26 godina, ostvario je pravo na dvije stipendije u ukupnom iznosu od 300,00 KM, od kojih sada prima samo stipendiju od 200,00 KM, živi sa majkom koja je zaposlena i ostvaruje primanja od oko 375,00 KM mjesečno, tuženi i njegova majka nemaju drugu imovinu osim stana u kojem stanuju, mjesečno na ime režija za stan plaćaju iznos od 139,00 KM, bez troškova za grijanje u zimskom periodu, a tuženi za vrijeme raspusta ostvaruje dodatne prihode obavljajući pomoćne poslove na postavljanju parketa i laminata.

 Kod navedenog činjeničnog osnova, cijeneći da su roditelji u obavezi da se staraju o daljem školovanju djeteta nakon punoljetstva samo u mjeru u kojoj im to po redovnom toku stvari dozvoljavaju njihove mogućnosti pri čemu nisu dužni da se odriču svog vlastitog materijalnog egzistencijalnog minimuma, niti da ulažu povećane napore za pribavljanje materijalnih sredstava kao kada je u pitanju izdržavanje maloljetne djece, sa pozivom na odredbe čl. 232., 233., 253. i 254. Porodičnog zakona („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj: 54/02), prvostepeni sud pobijanom presudom sudi tako što usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

 Žalbenim navodima tuženi ne spori činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, ali smatra da je tužitelj još uvijek u obavezi da doprinosi njegovom izdržavanju, jer se kao punoljetna osoba nalazi na redovnom školovanju.

 Prema odredbi čl. 233. st. 1. Porodičnog zakona, ukoliko se djeca nalaze na redovnom školovanju, roditelji su dužni da im prema svojim mogućnostima obezbjede izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdalje do navršene 26. godine života, osim ako redovno školovanje nije u tom vremenu završeno iz opravdanih razloga, pa proizilazi da bi u konkretnom slučaju utvrđena obaveza tužitelja da doprinosi izdržavanju tuženog mogla egzistirati do 17.03.2009. godine. Saglasno odredbi čl. 263. st. 1. Porodičnog zakona zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.

 Prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda u konkretnom slučaju okolnosti koje su od uticaja na obavezu izdržavanja u odnosu na period ranijeg presuđenja su se do te mjere promjenile da opravdavaju ne sniženje utvrđene obaveze izdržavanja, već njeno ukidanje. Navedeno imajući u vidu da prema odredbama čl. 232. st. 2. i čl. 233. st. 1. Porodičnog zakona dužnost izdržavanja punoljetnog djeteta radi školovanja nije izjednačena sa dužnošću roditelja da izdržavaju svoju maloljetnu djecu. Naime, u izvršenju obaveze izdržavanja maloljetne djece roditelji moraju iskoristiti „sve svoje mogućnosti“ tj. doprinositi izdržavanju i na uštrb svog nužnog izdržavanja. Međutim, kada su roditelji materijalno neobezbjeđeni tako da bi daljim izdržavanjem punoljetnog djeteta zbog školovanja bila dovedena u pitanje njihova egzistencija, ne nastaje obaveza izdržavanja, odnosno roditelji doprinose izdržavanju punoljetnog djeteta „prema svojim mogućnostima“.

 Kod navedenog, te s obzirom na činjenično utvrđenje prvostepenog suda prema kojem bi daljim plaćanjem izdržavanja tuženog tužitelj morao da se odriče vlastitog materijalnog egzistencijalnog minimuma, a imajući u vidu da tuženi prima mjesečnu stipendiju koja je viša od penzije koja preostane njegovom ocu nakon odbitka na ime izdržavanja tuženog i da živi u boljim stambenim uslovima od tužitelja, proizilazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su u konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi da se ukine ranije utvrđena obaveza tužitelja da doprinosi izdržavanju tuženog.

 

 

 

(Iz obrazloženja presude Okružnog suda Banjaluka broj: 77 0 P 002271 09 Gž od 28.04.2009. godine)