BITNA POVREDA ODREDABA KRIVIČNOG POSTUPKA

Član 364 stav 2. ZKP u vezi sa članom 287. ZKP

 

 

 

Kad prilikom analize i ocjene izvedenih dokaza i izvođenja zaključka o dokazanosti navoda optužbe, prvostepeni sud analizira i cijeni i sve relevantne navode odbrane, ne čini bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 364 stav 2. ZKP u vezi sa članom 287. ZKP.

 

Sve ono što je optuženi navede u toku glavnog pretresa povodom djela koje mu je optužbom stavljeno na teret, činjenično se izjašnjavajući o navodima optužnice, o izjavama svjedoka, te iznoseći svoju verziju kritičnog događaja, može se u širem smislu smatrati njegovom odbranom.

 

 

Iz obrazloženja

 

Presudom Osnovnog suda u Kotor Varošu broj 073-0-K-07-000 034 od 11.02.2008.godine, na osnovu člana 290. tačka v) Zakona o krivičnom postupka, optuženi K.Z. je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske. 

Ispitujući tu presudu povodom žalbe tužioca, izjavljenoj zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je utvrdio da ne stoje prigovori žalbe da je prvostepenom presudom učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 2. ZKP u vezi sa članom 287. ZKP. Član 287. ZKP propisuje da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu, te da je sud dužan cijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Optuženi koji nije imao branioca, na glavnom pretresu je iznio svoju odbranu, osporavajući navode optužnice, kako u uvodnoj riječi tako i u toku dokaznog postupku (osvrćući se na iskaz svjedoka oštećenog), pa i u svojoj završnoj riječi. Sve ono što je optuženi naveo u toku glavnog pretresa povodom djela koje mu je optužbom stavljeno na teret, činjenično se izjašnjavajući o navodima optužnice, izjavama svjedoka i iznoseći svoju verziju kritičnog događaja, može se u širem smislu smatrati njegovom odbranom. Sud mora da ima u vidu i cijeni sve činjenice i dokaze koji su izneseni na glavnom pretresu i samo na njima može da zasnuje presudu, shodno članu 287. stav 1. ZKP. S tim u vezi mora analizirati i cijeni i navode odbrane optuženog iznesene na glavnom pretresu.. Neupitno je pravo optuženog da ne iznosi svoju odbranu, tj. da se ne izjašnjava o činjenicama i ne odgovara na pitanja u vezi sa djelom za koje se optužuje i da ne predlaže dokaze u svoju korist prije nego se završi sa izvođenjem dokaza optužbe), odnosno da se brani ćutanjem, kako to njegovo pravo najčešće označavamo u praksi. Pravo da ne iznosi odbranu je naravno samo pravo optuženog, koje on može koristiti, a ne mora. Optuženom nije zabranjeno da iznosi svoju odbranu. Naprotiv, on može već u uvodnom izlaganju da iznese svoju odbranu, da tad ili kasnije predlaže dokaze u svoju korist, da pobija dokaze optužbe, unakrsno ispituje svjedoke optužbe, stavlja primjedbe na dokaze optužbe ili daje obrazloženja u vezi tih dokaza. Optuženi može predložiti da bude ispitan kao što se ispituju svjedoci, ali i ne mora, već može izabrati bilo koji drugi način koji je po njegovoj procjeni najpogodniji za njegovu odbranu, pa tako može, kao u ovom slučaju, iznijeti svoju odbranu narativno u toku glavnog pretresa i prilikom osvrta na izvedene dokaze optužbe. Kad u žalbi tvrdi da odbrane kao instituta u smislu odredaba ZKP i nema, tužilac gubi iz vida samu sadržinu i suštinu tog osnovnog prava optuženog (koji je na neposredan ili posredan način zagarantovano nizom odredbi ZKP), stavljajući u primarni plan očigledno nerazjašnjenu vlastitu dilemu o formi u kojoj se odbrana može iznijeti na glavnom pretresu, pa kad ne nalazi odgovor na to pitanje, onda dolazi do krivog zaključka da odbrane kao instituta u smislu odredaba ZKP i nema i pogrešno smatra da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud pogriješio što je pored ocjene izvedenih dokaza cijenio i odbranu optuženog, smatrajući da time  pogrešno primijenio član 287. ZKP i učinio bitnu povredu postupka iz člana 303. stav 2. ZKP. Suprotno tome, ovaj sud smatra da je prvostepeni sud u smislu nevedene zakonske odredbe pravilno analizitao i cjenio i sve navoda optuženog iznesene na glavnom pretresu, kao njegovu odbranu, bez obzira što te navode optuženi nije iznio svjedočeći u toku dokaznog postupka i da time nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju se žalbom neosnovano ukazuje.

Ispitujući činjeničnu osnovu prvostepene presude povodom prigovora žalbe, ovaj sud je utvrdio da se žalbom neosnovano tvrdi da je činjenično stanje pogrešno i neopotpuno utvrđeno. Okolnost što je prvostepeni sud odbio prijedlog tužioca da se na glavni pretres pozove i u svojstvu savjedoka sasluša RB na okolnosti na koje je tužilac predlagao, nije u konkretnom slučaju doveo do nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kako se to u žalbi neosnovano smatra. Ovo stoga jer ovaj svjedok nije bio očevidac predmetnog događaja i mogao je imati samo saznanja o tome kako je oštećeni izgledao i da li je imao povrede kad je nakon kritičnog događaja došao u njegovu kuću, ali ne i ko mu ih je i kako nanio, tako da njegovo svjedočenje u okolnostima konkretnog slučaja ne bi doprinijelo razjašnjenju stvari, a prije svega ključne dileme - da li je optuženi nanio oštećenom tjelesne povrede, kako to proizilazi iz iskaza oštećenog i kako je to opisano u optužnici, ili je oštećeni zadobio povrede nakon kritičnog događaja, idući od svoje do kuće RB (ljut zbog svađe, bos i pijan), kako to proizilazi iz odbrane optuženog. Saslušanje RB kao svjedoka nije izvršeno u toku istrage, niti je predloženo u optužnici, a ni tokom izvođenja dokaza optužbe, već tek tek kao dopuna dokaznog postupka, pošto se optuženi izjasnio da nema prijedloge za izvođenje dokaza odbrane. Osim toga, nejasno je zašto tužilac kada predlaže saslušanje ovog svjedoka ne predlaže i saslušanje KŽ i KA kao svjedoka, iako su ta lica prema službenoj zabilješci PS Kneževo od 10.07.2006.godine (koja je izvedena kao dokaz optužbe), kritične prilike bili u društvu sa oštećenim i optuženim. Kad ne predlaže saslušanje ovih svjedoka, pa ni saslušanje supruge optuženog, koja je bila očevidac cijelog kritičnog događaja, već predlaže samo saslušanje RB kod kojeg je oštećeni nakon kritičnog događaja otišao na spavanje (što ukazuje na to da je s njim bio u dobrim odnosima), onda se postavlja pitanje da li tužilac pravi neprimjernu selekciju dokaza i zanemaruje da je dužan da utvrđuje kako činjenice koje terete optuženog, tako i one koje mu idu u korist. Pri tom zanemaruje da je kuća RB po izjavi oštećenog udaljena čak 3 km i da je do te kuće prepješačio noću bos, a prema izjavi optuženog, koju su potvrdila lica čije se izjave spominju u navedenoj službenoj zabilješci, oštećeni je bio i pijan, što svakako doprinosi mogućnosti da je tjelesne povrede zadobio u toku tog puta, kako proizilazi iz odbrane optuženog i u ozbiljnu sumnju dovodi navode optužbe da su nanesene od strane optuženog na način opisan u optužnici.

S tim u vezi, i pored tačne konstatacije da tjelesna povreda nije bitno obilježje krivičnog djela nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. KZ RS, upitno je i stajalište tužioca izneseno u žalbi da u konkretnom slučaju nije bilo potrebno provoditi vještačenje tjelesnih povreda. Pri tom je tužilac ispustio iz vida da je fizički napad optuženog na oštećenog, koji je rezultirao tom tjelesnom povredom, upravo jedina radnja nasilja koja je optuženom stavljena na teret optužnicom, kao radnja izvršenja krivičnog djela iz člana 208. stav 1. KZ RS. Stoga je bilo neophodno dokazati osim postojanja same tjelesne povrede oštećenog i da ju je optuženi nanio oštećenom na način kako je to opisano u optužnici. Imajući u vidu da je u prilog tome govorio samo iskaz oštećenog, koji na glavnom pretresu nije neposredno saslušan, već je njegov iskaz iz istrage pročitan (shodno članu 280. stav 2. ZKP), a optuženi ga je osporavao, to se navedene odlučne činjenice nisu mogle utvrditi samo na osnovu iskaza tog svjedoka datog u toku istrage, kako to tužilac smatra, jer bi u suprotnom, osuđujuća presuda bila isljučivo zasnovana na iskazu svjedoka koji nije ispitan na glavnom pretresu, pa time i optuženi nije mogao da mu postavlja pitanja, što je neprihvatljivo. U konkretnoj situaciji, odlučne činjenice da je optuženi nanio oštećenom tjelesne povrede na način kako je to opisano u optužnici i kako ih je u svom iskazu naveo oštećeni, bilo je neophodno provjeriti i potvrditi i provođenjem drugih dokaza, kako saslušanjem  drugih svjedoka koji su bili prisutni na licu mjesta, tako i  pribavljanjem nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine koji bi se očitovao kako o vrsti i težini povrede, tako i o mogućim mehanizmima njihovog nastanka. U nedostatku toga, medicinka dokumentacija koja sama po sebi i nije upitna, uz ostale izvedene dokaze optužbe nije bila dovoljna za zaključak o dokazanosti navoda optužbe da je optuženi nanio oštećenom te povrede i izvršio djelo za koje je optužen. Kada se ima u vidu stanje dokaza i sve okolnosti predmetnog slučaja, te dovedu u vezu sa osnovnim načelima krivičnog postupka i obavezom tužioca da dokazuje navode optužbe, to su po ocjeni ovog suda svi prigovori žalbe izjavljeni zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovani.

 

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 011-0-Kž-08-000 126 od 17.6.2008. godine)