KRIVIČNO DJELO POVREDE ZAKONA OD STRANE SUDIJE

Član 347. Krivičnog zakona Republike Srpske

 

         Da bi postojalo krivično djelo i krivična odgovornost izvršioca krivičnog djela povrede zakona od strane sudije iz člana 376. Krivičnog Zakona Republike Srpske, neophodno je da kod sudije kao izvršioca tog krivičnog djela postoji svijest o kršenju zakona i volja da se to učini, kao i namjera (dolus), da se to čini s ciljem da se za drugog pribavi kakva korist ili da se drugom nanese šteta.

 

Iz obrazloženja:

 

          Odbrana optuženog na početku suđenja isticala je da optuženi M.R. koji je tada postupao kao sudeći sudija u parničnom postupku kod Osnovnog suda u Banjaluci, sudija sa imunitetom koji je trajan i postojan i da se prema istom ne može voditi krivični postupak i suditi. Odbrana je tražila da se postupak prema njemu obustavi, a svoju tezu je nalazila u članu 87 Zakona o VSTV ("Sl. glasnik BIH" broj 25/04).U istom članu je regulisano da sudija ili tužilac ne može biti krivično gonjen ili zadržan u pritvoru niti odgovarati u građanskom postupku za mišljenja koja daje ili odluke koje donosi u okviru svojih dužnosti. Ova pravna regulacija imuniteta je jasna. Međutim, iz stava 2. ovog člana jasno proizilazi da se protiv sudije može voditi krivični postupak i da niko nije izuzet od krivične odgovornosti koja se vodi protiv sudije i tužioca u skladu sa zakonom. Stoga je ovo pretresno vijeće odbilo ovakvu tezu odbrane, nije uvažilo postojanje imuniteta da se protiv sudije ne može voditi krivični postupak i  isti je nastavljen premda je odbrana uložila i apelaciju, na što je ovo pretresno vijeće i dalo odgovor na istu, u suštini kao gore obrazloženo.

            Krivično djelo povreda zakona od strane sudije koje se stavlja na teret optuženom M.R. je  nečasno krivično djelo koje se može učiniti samo sa direktnim umišljajem da sudija donosi nezakonitu odluku ili na drugi način krši zakon sa ciljem da drugom pribavi kakvu korist ili  mu nanese kakvu štetu. Prema izvedenim dokazima tužilaštva nema dokaza da je optuženi  postupao sa umišljajem da preduzeću "Trade" tj. njegovom vlasniku V.V. pribavi kakvu korist, a da pri tome svjesno krši zakon ili donosi nezakonitu odluku. Nijedan saslušani svjedok  nije potvrdio da je postojao bilo kakav dogovor između optuženog  M.R. kao sudije te V.V. i E.N., koji su svaki zastupali svoju firmu u parničnom postupku gdje je on postupao, kao nadležni sudija. To nije potvrdio ni L. M. kao predsjednik upravog odbora ni E.N. kao direktor zemljoradničke zadruge . Prema tome, ni jednog dokaza nema, pa čak ni indicija da je postojao dogovor između njih da sudija dozvoli sklapanje poravnanja koje je protivno prinudnim propisima i koje se po zakonu ne smije dozvoliti. Naime, iz spisa Osnovnog suda Gradiška, vidljivo je da je i tada tužbom Nove Banjalučke banke  postavljen tužbeni zahtjev prema tuženoj zemljoradničke zadruge, a isti je alternativan, tj. da plati dug, a pod  dva se utvrđuje pravo tužitelja Nove Banjalučke banke  da se naplati, kao hipotekarni  povjerilac na nekretninama koje su stavljene pod hipoteku u pl. 288 KO Kneževo. Iz spisa je dalje vidljivo da je još 1999. godine tačnije 6.9., Osnovni sud u Gradišci upisao hipoteku, tj. založno pravo na nekretninama dužnika, pl. 288. Gore je već obrazloženo da je to rješenje bilo nezakonito i u suprotnosti sa Zakonom o zemljoradničkim zadrugama, ali je doneseno i provedeno. Naime, na četiri rasprave, u toku vođenja rasprave dolazili su punomoćnici advokati, kako tužitelja tako i tuženog. Prije toga je izvršeno vještačenje ukupnog duga koje je zemljoradničke zadruge   imala prema Novoj Banjalučkoj banki, odnosno preduzeću"Trade", koji je preuzeo zakonito potraživanje.  Na četvrtoj raspravi punomoćnici stranaka su tražili kratku odgodu jer je u izgledu bilo zaključenje poravnanja. To je sudija i dozvolio. Tada je dao i uputu punomoćnicima da ukoliko sklope poravnanje da mogu pristupiti i bez poziva u sud radi uzimanja istog na zapisnik. Ni jednog dokaza nema da je sudija znao okolnosti i dešavanja kako je donešena odluka upravnog odbora u ZZ  "Laktaši". Kod ovakvih činjenica u spisu je egzistirao tužbeni zahtjev kao alternativan da tužena plati dug, a u protivnom da se isti ima namiriti iz založenih nekretnina u hipoteci.  Da je  nejasan posjedovni list u pogledu vlasništva istog, da su punomoćnici stranaka donijeli odluku upravnog odbora da se zemljište prenese u vlasništvo "Trade", jasno i nesumnjivo ukazuje da je sudija smatrao da je to regularno, kada postoji i ključni dokaz a to je rješenje Osnovnog suda o hipoteci, na tim nekretninama. To znači da ukoliko se dug ne isplati da će se tužitelj naplatiti iz založenih nekretnina u hipoteci. Prema tome, ne vidi se umišljaj sudećeg sudije da je želio "Trade" da pribavi protupravnu imovinsku korist, kada u spisu nije bilo, niti je vještačena vrijednost založenih nekretnina iz  posjedovnog lista 288. Sasvim bi bila druga situacija da je u odgovoru na tužbu ukazano da je rješenje Osnovnog suda iz Gradiške, iz 1999.godine nezakonito, i da se zadružno zemljište odnosno državno zemljište ne može staviti u hipoteku. Da je to egzistiralo u spisu, onda  bi bilo evidentno da  pored toga što je sudija saznao da se to zemljište ne može staviti pod hipoteku i  zadruga ne može raspolagati sa njim, da postupa umišljajno i sa ciljem da krši  zakon i pribavi korist tužitelju. To se nigdje kroz spis ne spominje. Gledajući formalno pravo, sudija je u konkretnom slučaju dozvolio sudsko poravnanje suprotno članu 3  Zakona o parničnom postupku, jer je dozvolio raspolaganje strankama, koja su suprotna prinudnim propisima, jer je na temelju gore pomenutih Zakona o zemljoradničkim zadrugama i  Zakona o zabrani prometa nepokretnosti to bilo zabranjeno. Tačno je da je sudija dozvolio zaključenje poravnanja suprotno članu 89. Zakona o parničnom postupku, jer pred sudom se ne može zaključiti poravnanje u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati, jer su u suprotnosti sa prinudnim propisima koji zabranjuju taj promet. Međutim, kod svakog učinjenog krivičnog djela, osnovni je i najbitniji element voljni, umišljajni odnos učinioca prema krivičnom djelu. U tom kontekstu sudija je imao već rješenje iz 1999. godine Osnovnog suda Gradiška, kojim je utvrđena hipoteka na tim nekretninama.

            Sud smatra da tužilaštvo nije  dokazalo umišljaj optuženog M.R, da je svjesno išao sa ciljem da donese nezakonitu odluku i pribavi imovinsku korist preduzeću "Trade."

Nepostojanja umišljaja na strani optuženog u izvršenju predmetnog krivičnog djela, predstavlja oklonost koja u smislu odredbi člana 13. KZ RS isključuje njegovu krivičnu odgovornost, što predstavlja osnov za donošenje presude kojim se optuženi oslobađa od optužbe na osnovu člana 290. tačka b) Zakona o krivičnom postupku.

 

(Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj:011 0 K 08 000 003-p od 30.10.2008.g. i presuda Vrhovnog suda RS broj:118-0-Kž-09-000 008 od 23.04.2009.g.)