PRIMJENA BLAŽEG ZAKONA

Prvostepeni sud je povrijedio Krivični zakon kada je radnje optužene pravno ocijenio kao krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377. stav 2. KZ RS ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 49/03), umjesto kao krivično djelo iz člana 217. stav 2. KZ RS - posebni dio, jer je ovaj zakon blaži za optužnu po pitanju zastarnih rokova za krivično gonjenje, a bio je na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela za koje se tereti optužena.

 

 

Iz obrazloženja:

 

Prvostepeni sud je zbog nedostatka dokaza, na osnovu člana 290 tačka v) ZKP-a, oslobodio optuženu od optužbe zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave iz člana 377 stav 2 KZ RS, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude. Međutim, žalba Tužilaštva pravilno ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju presude došao do zaključka da je za pojedine radnje iz optužnice, koje su taksativno navedene i u izreci pobijane presude, nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, zbog čega je te radnje morao izdvojiti i pravilnom primjenom zakona, za iste odbiti optužbu na osnovu člana 289 tačka d) ZKP-a. Bez obzira što su branioci optužene u odgovoru na žalbu, a i na održanoj sjednici vijeća, podržali ovaj žalbeni prigovor Tužilaštva, ali su predložili da se žalba u cijelosti odbije i potvrdi prvostepena presuda, pošto se i oslobađajućom i odbijajućom presudom u osnovi postiže isti efekat, ovaj sud je preinačio prvostepenu presudu u pravnoj ocjeni djela, te u onom dijelu gdje je za opisane radnje prema toj kvalifikaciji, nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, to jest do 23.12.1998.godine. Naime, prvostepeni sud pogrešno pravno ocjenjuje opisane radnje iz optužnice Okružnog tužilaštva kao krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 377 stav 2 KZ RS, te pogrešno nalazi da je za sve opisane radnje zaključno sa 23.12.1998.godine nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Ovo iz razloga što je KZ RS stupio na snagu 1.jula 2003.godine i isti se ne može retroaktivno primjenjivati na radnje izvršene prije njegovog donošenja, ukoliko nije blaži za učinioca (član 4 stav 1 i 2 istog zakona). Koji je zakon blaži za učinioca u konkretnom slučaju se ne može odrediti prema zapriječenoj kazni za inkriminisano djelo zbog tog što je propisana ista kazna po KZ RS – posebni dio, po Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Sl.glasnik RS“ broj 22/00) i KZ RS iz 2003.godine. Zbog tog je u konkretnom slučaju blaži onaj Krivični zakon koji je povoljniji za učinioca u pogledu nastupanja zastarnih rokova za krivično gonjenje. Prema opštem dijelu KZ RS, koji je bio u primjeni do 01.10.2000.godine, krivično gonjenje je zastarijevalo za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora preko tri godine, pet godina nakon izvršenja djela, a apsolutna zastara je nastupala kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je propisano za zastarjelost (član 95 stav 1 tačka 4 u vezi sa članom 96 stav 6). Isti zastarni rok je propisan i Krivičnim zakonikom iz 2000.godine, dok KZ RS iz 2003.godine u članu 111 stav 1 tačka 4 i članu 112 stav 6 propisuje dvostruko duže zastarne rokove za navedeno krivično djelo (deset, odnosno dvadeset godina). Zbog tog je ovaj sud pravilnom primjenom zakona inkriminisane radnje optužene pravno ocijenio kao krivično djelo falsifikovanja isprave iz člana 217 stav 2 KZ RS-posebni dio, te u preinačujućem dijelu presude u pogledu zastarnih rokova primijenio odredbe KZ RS-opšti dio, kao Zakona koji je važio u vrijeme izvršenja krivičnog djela, a koji je ujedno i najblaži za učinioca. Osim toga po zauzetim stavovima pravne teorije, a i sudske prakse, nije moguće primjenjivati jedan zakon prilikom pravne ocjene djela, a po drugom zakonu utvrđivati zastarjeslot krivičnog gonjenja ili bilo koje druge činjenice vezane za to djelo.

 

(Presuda Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 012299 09 Kž od 21.08.2009.godine).