STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA NA GRADSKOM GRAĐEVINSKOM ZEMLJIŠTU PO OSNOVU UGOVORA O OTKUPU STANA

 

Član 42 st. 2 Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06) u vezi sa članom 19 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj  11/00 - 60/07)

 

Ugovor o otkupu stana je pravni osnov za sticanje prava korištenja (u vrijeme donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova), sada prava vlasništva (nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine), na pripadajućem zemljištu  pod uslovima propisanim zakonom.

 

Iz obrazloženja:

 

Osporenim aktom odbija se kao neosnovan zahtjev tužioca za utvrđivanje trajnog prava korištenja na zemljištu označenom kao k.č. broj 38/231 (n.687/3), k.č. br. 38/232 (n.689), k.č. br. 38/1 (n.687/1 i 688) i k.č. br. 38/224 (n.687/2), sve upisane u zk. ul. br. 6285 k.o. Banjaluka (pl. br. 1576, 1488 i 2180 k.o. Banjaluka VIII).

Iz spisa predmeta proizilazi da je zahtjevom od 04.10.2007. godine i dopunom istog od 08.12.2007. godine, tužilac zatražio dodjelu na trajno korištenje, a na osnovu čl. 12 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, zemljišta označenog kao: k.č. br. 38/231, 38/232, 38/1 i 38/224 k.o. Banjaluka, iz razloga što je na osnovu ugovora o kupoprodaji br. Ov-2232/06 od 03.03.2006. godine upisan kao nosilac prava svojine u knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova sa 1/1 dijela,  ali nije upisan kao korisnik zemljišta na kojem se nalazi zgrada. Uz zahtjev je priložio i dokaze svojih navoda i svu ostalu potrebnu dokumentaciju. Po podnesenom zahtjevu proveden je postupak, održana usmena rasprava, izvršen uvid u priloženu dokumentaciju i utvrđeno da je predmetno zemljište čini jednu građevinsku parcelu i da se na parceli označenoj kao k.č. br. 38/232 nalazi izgrađena stambena zgrada, izgrađena na osnovu odobrenja Narodnog odbora Opštine Banjaluka br. 20-578/54, da je pravo svojine na predmetnoj zgradi odnosno stanovima kao posebnim dijelovima zgrade upisano u korist tužioca u Knjigu uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova broj 2976 i 2983 za k.o. Banjaluku VIII.

Po ocjeni ovog suda zaključak i pravni stav tuženog organa nije ispravan.

U predmetnoj upravnoj stvari, neophodno je poći od zahtjeva koji je podnio tužilac. Ovo prvenstveno iz razloga što trajno pravo korištenja gradskog građevinskog zemljišta kao institut, a ni pravo, ne postoji od dana stupanja na snagu važećeg Zakona o građevinskom zemljištu (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06) koji je u odredbi člana 42 stav 2 za izgrađeno građevinsko zemljište za koje je regulacionom planom utvrđena površina zemljišta za redovnu upotrebu zgrade, a na kojem je stečeno pravo vlasništva na osnovu člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu  („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), odredio u zemljišnim knjigama upis prava vlasništva u korist vlasnika zgrade.

Prema tome, tuženi i nije mogao postupati, a ni odlučivati po podnesenom zahtjevu prije nego je tužiocu ostavio mogućnost da isti uredi u skladu sa važećim odredbama zakona, a činjenica da je navedeni zahtjev odbio odnosno po tužioca donio negativnu odluku, nije od uticaja, s obzirom da primjena nevažećih pravnih instituta, ima za posljedicu pogrešnu primjenu materijalnog prava i prema tome predstavlja dovoljan razlog za poništenje osporenog akta.

Međutim, s obzirom na istaknute razloge obrazloženja osporenog akta, a i navode tužbe, sud nalazi za potrebnim da uz napred navedenu odredbu čl. 42 st. 2 važećeg Zakona o građevinskom zemljištu ukaže i na odredbu člana 39 ranije važećeg Zakona o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik RS“ broj 86/03), koja odredba je sadržana u odredbi člana 42 važećeg Zakona o građevinskom zemljištu i kojom je propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade.

Takođe je odredbom člana 19 stav 1 Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj  11/00 - 60/07), propisano da je ugovor o otkupu stana pravni osnov za sticanje prava svojine na stanu kao posebnom djelu zgrade, prava zajedničke svojine na zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i prava korištenja na pripadajućem zemljištu, pod uslovima i na način određen zakonom (stav 1). Prava iz stava 1 ovog člana stiču se upisom u katastar nekretnina odnosno polaganjem ugovora kod organa uprave nadležnom za poslove katastra nekretnina i upisom u knjigu o položenim ugovorima ( stav 2).

Iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizilazi da je ugovor o otkupu stana pravni osnov za sticanje prava korištenja (u vrijeme donošenja Zakona o privatizaciji državnih stanova), sada prava vlasništva (nakon stupanja na snagu Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine), na pripadajućem zemljištu  pod uslovima propisanim zakonom. Te uslove propisao je svojom odredbom člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu iz 2003. godine i odredbom člana 42 sada važeći Zakon o građevinskom zemljištu iz 2006. godine. S obzirom da je tom odredbom propisano da osim utvrđenja činjenice da je podnosilac zahtjeva vlasnik objekta, koja činjenica je u konkretnom slučaju nesporna jer prozilazi iz naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, kao prethodno pitanje, neophodno utvrditi da li je predmetno zemljište, zemljište koje služi za redovnu upotrebu predmetnog stambenog objekta, to sud nalazi potrebnim da ukaže iz napred istaknutih razloga, a i s obzirom na pogrešan pravni stav tuženog organa u ovoj upravnoj stvari.  

 

 ( Okružni sud u Banjoj luci broj: 11 0 U 000306 08 U (raniji broj : 011-0-U-08-000 592) od 09.10.2008. godine)