PRODUŽENJE VAŽNOSTI URBANISTIČKE SAGLASNOSTI

 

Član 80 stav 1 Zakona o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07)

 

 

Podnosilac zahtjeva za produženje urbanističke saglasnosti ne može trpiti štetne posljedice koje se odnose na tok roka za podnošenje zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje, a zbog dužine trajanja drugostepenog postupka po žalbi i pokrenutog upravnog spora.

 

 

 Iz obrazloženja

 

            Osporenim aktom tuženog odbijena je žalba tužioca izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje opštine P. (u daljem tekstu Odjeljenje P.) broj 06-364-486/03 od 24.08.2007. godine, kojim je odbijen njegov zahtjev za produženje važnosti rješenja broj 06-364-486/03 od 23.04.2004. godine, a kojim rješenjem je izmjenjena tačka 1, 3 i 7 dispozitiva pravosnažnog rješenja Odjeljenja P. broj 06-364-486/03 od 10.03.2004. godine, o urbanističkoj saglasnosti, tako da iste glase: tačkom 1 daje se urbanistička saglasnost tužiocu za legalizaciju porodične stambene zgrade P+Pot (P=115, 50m2), lokaciju pomoćnog objekta – garaža i ostava za drva (P=35,0 m2) na mjestu sadašnje drvene šupe koja se ruši i parcelaciju zemljišta u naselju Aerodrom III, u Ul. Novoprojektovana u P. na zemljištu označenom kao k.č. br. dio 3038 (parcela broj 200 i 201 prema Regulacionom planu, tj. parcela br. 185 prema Ugovoru) k.o. P. II (novi premjer); tačkom III da je prije podnošenja zahtjeva za izdavanje rješenja o odobrenju za građenje investitor dužan da izradi i dostavi projektnu dokumentaciju prema urbanističko-tehničkim uslovima br. 06-320/03 od marta 2004. godine (dopuna), koji čine sastavni dio ovog rješenja i tačka 7 da su sastavni dio ovog rješenja saglasnosti i mišljenja nadležnih organa i preduzeća i to prethodna elektroenergetska saglasnost broj 046-1022/04 od 07.04.2004. godine izdata od R.J. „Elektrodisribucija“ P. i načelna saglasnost ODKP „Vodovod i kanalizacija“ P. broj 455/04 od 01.04.2004. godine, a ostale tačke dispozitiva ranijeg rješenja ostaju neizmjenjena. 

 Blagovremeno podnesenom tužbom tužilac osporava zakonitost donesenog akta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povreda pravila postupka. U tužbi ističe da je osporeni akt donesen suprotno uputama iz presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-U-06-000 718 od 24.04.2007. godine u kojoj je navedeno da je zahtjev za produženje važnosti urbanističke saglasnosti podnesen blagovremeno, dok se u obrazloženju osporenog akta konstatuje da je „rok istekao prije više od 14 mjeseci pa zahtjevu nije moguće udovoljiti zbog isteka roka propisanog u članu 80 stav 1 Zakona o uređenju prostora“. Dalje, ističe da nije tačan navod u prvostepenom rješenju da nije podnio zahtjev za odobrenje za građenje zbog nerješenih imovinsko-pravnih odnosa između opštine P. i preduzeća „A.“ iz P. zbog čega smatra da je urbanistička saglasnost i dalje na snazi, a iz razloga jer je protiv istog rješenja izjavio žalbu.

Sud je razmotrivši tužbu i osporeni akt po odredbama člana 30 Zakona o upravnim sporovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 109/05,  u daljem tekstu: ZUS) zatim odgovor tužene strane i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, tužbu uvažio i poništio osporeni akt iz sljedećih razloga:

 Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je presudom ovog suda broj 011-0-U-06-000 718 od 24.04.2007. godine poništeno rješenje tuženog broj 16-364-589/05 od 26.06.2006. godine, kojim je odbijena žalba tužioca izjavljena na rješenje Odjeljenja P. broj 06-364-486/03 od 20.10.2005. godine uz obrazloženje da je tužilac 28.03.2005. godine podnio zahtjev za izdavanje rješenja o produženju urbanističke saglasnosti date rješenjem Odjeljenja P. broj 06-364-486/03 od 23.04.2004. godine, a koji je odbijen rješenjem istog organa broj 06-364-486/03 od 20.10.2005. godine, s tim da je tuženi, rješavajući po izjavljenoj žalbi tužioca protiv navedenog rješenja, rješenjem broj 16-364-589 od 26.06.2006. godine, istu žalbu odbio uz obrazloženje da je važnost rješenja od 23.04.2004. godine ograničena na vrijeme određeno u rješenju od 10.03.2004. godine kao i da se produženje važnosti istog moglo zahtjevati samo prije isteka roka od godinu dana od prijema tog rješenja, pa kako je podnesen nakon isteka važnosti rješenja o urbanistčkoj saglasnosti, to nije bilo osnova za produženje važnosti istog. Navedeno rješenje tuženog je pomenutom presudom ovog suda broj 011-0-U-06-000 718 od 24.04.2007. godine poništeno, uz obrazloženje da nije pravilno rezonovanje tuženog iz razloga što se rok važnosti urbanističke saglasnosti u konkretnom slučaju računa upravo od tog rješenja (od 23.04.2004. godine) kojim je izmjenjeno rješenje istog organa od 10.03.2004. godine, pa kako je rješenje od 23.04.2004. godine tužilac primio 27.04.2004. godine, a zahtjev za produženje istog podnio 28.03.2005. godine, dakle prije isteka roka od godinu dana od dana prijema istog, to proizilazi da je zahtjev tužioca podnesen blagovremeno.

Rješavajući u postupku izvršenja navedene presude ovog suda Odjeljenje P. je rješenjem broj 06-364-486/03 od 24.08.2007. godine odbilo zahtjev tužioca za produženje važnosti rješenja broj 06-364-486/03 od 23.04.2004. godine, uz obrazloženje da je navedeno rješenje stranka primila 27.04.2004. godine i protiv istog nije izjavljena žalba, niti je podnešen zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje u roku godinu dana od konačnosti rješenja o urbanističkoj saglasnosti, pa se predmetno rješenje moglo produžiti samo do 27.04.2006. godine, a kako je zbog dugog rješavanja po žalbi drugostepenog organa i rješavanja po tužbi u upravnom sporu isti rok istekao prije više od 14 mjeseci, to postavljenom zahtjevu nije moguće udovoljiti zbog isteka roka propisanog u članu 80 stav 1 Zakona o uređenju prostora, s tim da se stranci ostavlja mogućnost podnošenje novog zahtjeva za izdavanje urbanističke saglasnosti u skladu sa planom i propisanim uslovima.

Rješavajući po izjavljenoj žalbi tužioca protiv navedenog rješenja, tuženi je donio osporeni akt kojim je odbio žalbu tužioca uz obrazloženje da je zakonski rok važenja urbanističke saglasnosti dvije godine, što znači da se ovaj rok ne može produžavati bez obzira na opravdanost razloga zbog kojih nije podnesen zahtjev za priznavanje odobrenja za građenje u predviđenom roku, s tim da je urbanistička saglasnost M. M. bez uticaja na rješavanje predmetne upravne stvari pozivajući se pri tome na odredbe člana 80, člana 69 i člana 89 Zakona o uređenju prostora (“Službeni glasnik Republike Srpskebroj 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07).

            Odredbom člana 80 stav 1 navedenog Zakona o uređenju prostora propisano je da urbanistička saglasnost prestaje da važi ako se u utvrđenom roku, ne dužem od godinu dana, ne zatraži odobrenje za građenje, a stavom 2 istog zakona je propisano da važnost urbanističke saglasnosti izuzetno se može produžiti, ali najviše za godinu dana.

            Iz naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja proizilazi da je tužilac podnio zahtjev za produženje važnosti rješenja o urbanističkoj saglasnosti čime je pokrenut upravni postupak u smislu člana 111 Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02 i 87/07 – u daljem tekstu: ZOUP) kojim je propisano da postupak pokreće nadležni organ po službenoj dužnosti povodom zahtjeva stranke, pa ostaje nejasno na osnovu čega je tuženi zaključio u obrazloženju osporenog akta da se rok iz odredbe člana 80 stav 1 navedenog Zakona o uređenju prostora, ne može produžavati bez obzira na opravdanost razloga zbog kojih nije podnesen zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje u predviđenom roku. Naime, pokrenuti upravni postupak traje sve dok nadležni organ ne donese odluku u smislu člana 13 navedenog ZOUP-a kojim je propisano da rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba (konačno rješenje), niti pokrenuti upravni spor (pravosnažno rješenje), može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su zakonom predviđeni. U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, tužilac kao  podnosilac zahtjeva za produženje urbanističke saglasnosti kojim je pokrenut upravni postupak ne može trpiti štetne posljedice, a koje se u konkretnom slučaju odnose na tok roka za podnošenje zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje, a zbog dužine trajanja drugostepenog postupka po žalbi i  pokrenutog upravnog spora. Slijedom navedenog, sud nalazi da je tuženi pogrešno postupio kada je osporenim aktom koji sa prvostepenim rješenjem čini pravno jedinstvo, zahtjev tužioca za produženje važnosti urbanističke saglasnosti odbio uz obrazloženje da je protekao rok za izdavanje odobrenja za građenje propisan u navedenoj odredbi Zakona o uređenju prostora, iz razloga jer o zahtjevu tužioca za produženje urbanističke saglasnosti nije donešeno konačno odnosno pravosnažno rješenje, pa samim tim nije mogao ni početi teći navedeni rok za izdavanje odobrenja za građenje. Pored toga, sud nalazi da nije bilo mjesta, a iz naprijed navedenih razloga, da se zainteresovanom licu izda urbanistička saglasnost na istoj parceli na kojoj je tužiocu već data urbanistička saglasnost iz razloga jer nije okončan postupak za produženje važnosti iste saglasnosti propisan navedenom odredbom Zakona o uređenju prostora.

S obzirom da tuženi u ponovnom postupku i nije postupio po uputama datim u ovosudnoj presudi broj 011-0-U-06-000 718 od 24.04.2007. godine, i kako se to osnovano navodi u tužbi pogrešno primijenio materijalno pravo, to su donošenjem osporenog akta ostvareni razlozi iz člana 10 stav 2 ZUS-a, pa je otuda tužbu valjalo uvažiti i osporeni akt poništiti na osnovu ovlašćenja iz člana 31 stav 1 i 2 ZUS-a.

                                   

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 011-0-U-08-000 047 od 26.05.2008. godine)