POJAM STRANKE

 

Član 38 Zakona o opštem upravnom postupku

(„Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02 i 87/07)

 

 

Da bi neko lice moglo imati svojstvo stranke u upravnom postupku, potrebno je postojanje određene veze lica sa predmetom postupka, odnosno postojanje izvjesnih prava ili pravnih interesa u konkretnoj stvari.

 

 

Iz obrazloženja

 

 Osporenim aktom, a rješavajući po žalbi zainteresovanog lica poništeno je rješenje Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, Područne jedinice Gradiška od 10.10.2006. godine i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. Ovim rješenjem je dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža sa 1/1 dijela u korist tužioca u List uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža broj … k.o. G. i to poslovni prostor u državnoj svojini, ukupne korisne površine od … m2 izgrađene na k.č. broj … k.o. G.

            Tužilac u tužbi navodi da je drugostepeni organ vodio postupak po žalbi, a da prethodno nije saglasno članu 244 stav 1 ZOUP-a cijenio pravne pretpostavke za ulaganje žalbe, odnosno da li je žalilac ovlašteno lice za ulaganje žalbe čime je postupio suprotno citiranim odredbama zakona, a drugostepeni organ na 3 stranici obrazloženja rješenja kao usputno i šturo je naveo da je “iz navedenog našao da podnosilac žalbe ima svojstvo zainteresovanog lica” te mu saglasno odredbama člana 38 ZOUP-a dao svojstvo stranke u postupku i omogućio učešće, a da nije obrazloženo iz čega je to postupajući organ našao i postupao po žalbi lica koje apsolutno nema legitimitet za postupanje. Da bi stranka imala legitimitet za postupanje u određenoj pravnoj stvari mora biti subjekat građansko-pravnog odnosa iz koga proizilazi sporna situacija, a podnosilac žalbe nije imao legitimitet za podnošenje žalbe iz razloga što nije bio učesnik pravnog posla-zaključenja kupoprodajnog ugovora, jer isti nije vlasnik predmetnog poslovnog prostora, a buduća “denacionalizacija” na koju tužilac vjerovatno računa i na čemu zasniva svoju legitimaciju, a za koju nije izvjesno da li će se i kada ostvariti ne predstavlja dovoljan osnov za postojanje pravnog interesa za podnošenje žalbe.  Zbog navedenog tužilac smatra da je žalbu trebalo odbaciti kao izjavljenu od neovlaštenog lica, te predlaže da se tužba uvaži i poništi osporeni akt i predmet vrati na ponovni postupak ili da se donese rješenje kojim se dozvoljava upis prava svojine.

            Zainteresovano lice je dostavilo odgovor na tužbu u kome navodi  da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cjelosti, da se njegova legitimacija temelji na članu 1 tačka 1 Protokola Evropske konvencije za ljudska prava, prava na zaštitu imovine i to prema odlukama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da nije uopšte bitno za postojanje legitimiteta za pokretanje postupka da je isto lice subjekt građansko-pravnog odnosa kako se to navodi u tužbi niti je odlučujuće što isti nije bio “učesnik pravnog posla-zaključenja kupoprodajnog ugovora”, a da je bitno da lice ima pravni interes da svojim postupanjem zaštiti svoje pravo, te predlaže da se tužba odbije sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Sud je razmatrajući tužbu i osporeni akt po odredbama člana 30. Zakona o upravnim sporovima ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 109/05, u daljem tekstu: ZUS), zatim odgovor tuženog i odgovor zainteresovanog lica, kao i cjelokupne spise predmetne upravne stvari, tužbu uvažio i poništio osporeni akt iz sljedećih razloga:

Iz stanja spisa predmeta proizilazi da je tužilac podnio zahtjev prvostepenom organu tuženog za upis poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža.

Postupajući po zahtjevu tužioca prvostepeni organ je donio rješenje od 10.10.2006. godine kojim je dozvoljen upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža sa 1/1 dijela  u korist tužioca.

Rješavajući o žalbi izjavljenoj od strane zainteresovanog lica tuženi je donio osporeni akt, navodeći u obrazloženju da je prvostepeni organ pogrešno utvrdio da je dostavljeni ugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora pravni osnov za sticanje prava svojine, jer je članom 2 Pravilnika o uspostavljanju i vođenju knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 60/05) propisano da poslovne zgrade, poslovne prostorije i garaže u državnoj svojini koje su prodate u skladu sa Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 98/04) kao i one za koje postoji pravni osnov za sticanje prava svojine na drugi način, a nisu upisane u zemljišnu knjigu odnosno druge javne evidencije o nekretninama i pravima na njima upisuju se u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža. U konkretnoj stvari predmetni poslovni prostor prodat je po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog 2003. godine, a Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža je stupio na snagu 20.11.2004. godine, iz čega proizilazi da isti nije zaključen u skladu sa navedenim zakonom, pa kod takvog stanja stvari zaključeni ugovor, na osnovu koga je prvostepeni organ donio rješenje kojim dozvoljava upis prava svojine u Knjigu uloženih ugovora na predmetnim nekretninama u korist tužioca ne predstavlja pravni osnov za sticanje prava svojine u smislu odredbe člana 2 Pravilnika o uspostavljanju i vođenju Knjige uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, zbog čega su ostvareni razlozi iz člana 227 stav 2 Zakona o opštem upravnom postupku, da se osporeno rješenje poništi i predmet vrati prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje, te je takođe navedeno da u konkretnom slučaju podnosilac žalbe ima svojstvo zainteresovanog lica u smislu člana 38 Zakona o opštem upravnom postupku, koji radi zaštite svojih prava i interesa ima pravo da učestvuje u postupku pa je time ocijenjeno da je žalba zainteresovanog lica osnovana. 

Članom 38 Zakona o opštem upravnom postupku (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 13/02 i 87/07) je propisano  da je stranka lice po čijem je zahtjevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.

Dakle, da bi neko lice moglo učestvovati u svojstvu stranke u upravnom postupku potrebno je da postoje određeni uslovi, a jedan od njih je stvarna ili stranačka legitimacija, tj. postojanje određene veze lica sa konkretnim predmetom prema kome se vodi upravni postupak, što znači da fizička ili pravna lica moraju imati izvjesna prava odnosno pravni interes u konkretnoj upravnoj stvari.  Zainteresovano lice je stranka koja radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku. Stvarna ili stranačka legitimacija predstavlja uslov koji mora biti ispunjen da bi jedno lice se moglo pojaviti kao stranka u upravnom postupku u konkretnoj upravnoj stvari. Stranačka legitimacija  označava da mora postojati naročit odnos između jednog lica i konkretnog predmeta postupka tj. da fizičko ili pravno lice ima izvjesna prava ili pravom obezbjeđen interes u konkretnoj upravnoj stvari.

Podnosilac žalbe nije subjekt građansko-pravnog odnosa, predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora, jer je isti zaključen između AD “…” kao prodavca i tužioca kao kupca, pa shodno ovome legitimisan za ulaganje žalbe u predmetnoj upravnoj stvari bi bio drugi učesnik građansko-pravnog odnosa, raniji vlasnik predmetnog poslovnog prostora, jer je na osnovu predmetnog ugovora o prodaji poslovnog prostora kao pravnog osnova po zahtjevu tužioca pokrenut ovaj upravni postupak.

Na osnovu napred navedenog može se zaključiti da podnosilac žalbe nema stranačku legitimaciju za ulaganje žalbe, jer upravnim aktom mu nije povrijeđeno neko pravo ili neposredan lični interes zasnovan na zakonu. Podnosilac žalbe, tek kada bi se u postupku vraćanja nacionalizovane imovine u svojinu ranijeg vlasnika odnosno njegovom pravnom sledniku, utvrilo da se predmetni poslovni prostor njemu treba vratiti u svojinu, bi stekao relevantan pravni interes zasnovan na zakonu za ostvarivanje svojih prava. Podnosilac žalbe vjerovatno računa i na čemu zasniva svoju legitimaciju jeste “denacionalizacija” koja je bila regulisana Zakonom o vraćanju oduzetih nepokretnosti (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 21/96) koji zakon je međutim proglašen nevažećim Odlukom Visokog predstavnika za BiH od 30.8.2000. godine (“Službeni glasnik Republike Srpske” broj 31/00) pa za sada, dok eventualno novi zakon u predmetnoj oblasti ne bude donesen to podnosilac žalbe s obzirom na sada važeće propise nema legitimaciju za izjavljivanje žalbe u predmetnoj upravnoj stvari.

Prema tome, da bi stranka mogla da izjavi žalbu, treba da ispunjava uslov u pogledu stranačke legitimacije pod kojim se podrazumijeva poseban odnos stranke prema konkretnoj upravnoj stvari. U predmetnoj upravnoj stvari podnosilac žalbe nije bio legitimisan za podnošenje iste, pa je drugostepeni organ propustio da pravilnom primjenom navedenih zakonskih odredbi, žalbu odbaci kao izjavljenu od neovlašćenog lica.

Na osnovu naprijed navedenog donošenjem osporenog akta su ostvareni razlozi iz člana 10 tačka 4 ZUS-a, pa je otuda tužbu valjalo uvažiti i osporeni akt poništiti, a na osnovu ovlašćenja iz člana 31 stav 1 i 2 istog zakona.

 

(Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj: 011-0-U-07-000 748 od 13.03.2008. godine)