NEMOGUĆNOST REIZVRŠENJA (Član 271 Zakona o opštem upravnom postupku)

 

Reizvršenje nije pravno moguće sve dok je na snazi ugovor o kupoprodaji po osnovu kojeg je tužilac kupio stan od ranijeg vlasnika, odnosno bivšeg tražioca izvršenja sve dok se u redovnom sudskom postupku ne raspravi pitanje njegove pravne valjanosti.

 

Iz obrazloženja:

 

 Naime, polazeći od ranije iznesenog činjeničnog stanja u predmetu, ovaj sud zaključuje da bi odluka tuženog bila bez manjkavosti, da je reizvršenje određeno prema ranijem tražiocu izvršenja J.E, u kom smislu bi član 271. ZOUP-a (s obzirom na konačnost odluke tuženog od 24.07.2006. godine) mogao biti doslovno primjenjen. Ovo stoga, što iz činjenica predmeta zaista proizilazi da je E. ugovor o otkupu stana ništav, jer je zaključen protivno članu 9. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, odnosno u momentu kada je njegovo stanarsko pravo bilo (više nego) sporno.

Međutim, ostaje činjenica da je taj ugovor, iako ništav, proizveo pravno dejstvo time što je prihvaćen kao pravovaljan i upisan u Knjigu uloženih ugovora kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područna jedinica Banjaluka. Prema tome postoji vjerovatnost da je J.E. bio nesavjestan sticalac tog stana, pa bi protivizvršenje protiv njega bilo pravno moguće. Međutim, tu je činjenica (koju tuženi nije smio zaobići u odlučivanju) da E. više nije ni vlasnik ni posjednik te stambene jedinice, jer ga je otuđio G. Z, kupoprodajnim ugovorom koji je upisan u Knjigu uloženih ugovora, a čija savjesnost se pretpostavlja.

Naime, u razriješenju tako nastalih odnosa, ovaj sud nalazi da je potrebno imati u vidu odredbu člana 19. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova, da polaganje ugovora o otkupu stana kod organa uprave nadležnog za poslove katastra i nekretnina i upisom u Knjigu uloženih ugovora (što važi i za kupoprodajni ugovor zaključen poslije otkupa stana), predstavlja način sticanja prava svojine na stanu, jednak upisu tog prava u zemljišnoj knjizi. A prema odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama Republike Srpske, upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim (stav 1.), za treća lica koja u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige, ili joj to zbog grube nepažnje nije bilo poznato (stav 2.).

U konkretnom slučaju, u spisima predmeta, nema nikakvih dokaza o nesavjesnosti G.Z. u vrijeme zaključenja njegovog kupoprodajnog ugovora 23.12.2004. godine, i u vrijeme upisa tog ugovora u Knjigu uloženih ugovora 01.03.2005. godine, koju ključnu činjenicu je tuženi neopravdano izgubio iz vida (sam „presuđujući“ o nesavjesnosti tužioca iako to spada u nadležnost redovnog suda) i zbog čega reizvršenje u predmetnoj upravnoj stvari (za sada) nije pravno moguće, i to sve dok pravno egzistira taj ugovor od 23.12.2004. godine i njegov upis u Knjizi uloženih ugovora.

A u takvoj situaciji stvarna mogućnost reizvršenja, koja ovdje postoji, nije dovoljna za dozvolu reizvršenja, kako je to neosnovano zaključio tuženi u osporenom aktu, kada je odbio žalbu tužioca na zaključak od 14.03.2008. godine.

 

(Okružni sud Banjaluka, broj 11 0 U 000549 08 U od  25.03.2009. godine)